Nema gore nego kad ti šutnju propišu zakonom. Šutnja, pa još izborna. Čim je zabrana dođe čovjeku da na glas svašta viče, da svašta piše i da govori što ne smije, tim više kad nekih jasno propisanih kazni za brbljanje i nema. Uostalom, što ćemo s onima koji bi, kako se to lijepo veli, »na stražnjicu progovorili«, pa kud puklo da puklo. Ali, tako je kako je. Šutnja je i to taman tolika da se ni šale radi ne smiješ pozabaviti kakvim jumbo tipfelerom. Samo, kako pisati da politike nema kad u nas politike svuda i u svemu ima!?

Evo, recimo, našu odabranu vrstu primio je ni manje ni više do Sveti Otac Papa Franjo. Uredili se naši Vatreni, poredali po vrsti i važnosti, visini i težini, pa jedan po jedan stali pred Papu onako kako recimo staju pred čelnika krovne nogometne udruge kad im odličja dijeli. Svaki je nešto s Papom prozborio, ma te će rečenice što su izmijenjene lice u lice čuvati vazda za sebe i užu obitelj. Narod će zato doznati da je, kako reče jedan od reprezentativaca dan poslije, Papa vicmajstor koji baze vadi iz širokog rukava bijelog haljetka i da je Vatrenima zaželio da konačno budu prvi, kad su već toliko puta drugi bili.

Lako je Franji sada kad je Europsko, nema tu Argentine da od Pape postane strastveni i neobjektivan navijač koji se ne libi povući sve veze što ih ima sa Svevišnjim, da potegne ipak malo na stranu njegove ekipe. Nema Argentine, taman da ima iluzije u naših izaslanika da će ovaj put Sveti Otac potegnuti na našu stranu. Odavno smo mi uvjerenja da svetost najviše s nama ima veze, makar empirija to nikada potvrdila nije.

Samo, kad god smo se odlučili primiti kakav blagoslov, zazvati Gospu i sve drage svece, dobili bi po prstima, rezultatski dakako. Boris Dežulović je uostalom o tome napisao divan tekst pobrojavši kad nam je sve u novijoj povijesti krenulo nizbrdo kad smo Očenaše pred velike utakmice biglisali.

Ali, nije ovaj narod onaj koji na greškama uči. Mi od grešaka mitove radimo. I svetost rado rabimo kad su veliki politički trenuci u igri. Ma, o politici, eto ne smijemo, makar je očito da je itekako ima i na toj »nevinoj« slici gdje usred Vatikana na jednoj strani sjedi u bijelom Papa, a preko puta njega u tamnim odijelima Modrić i obitelj.

Modra odijela… Nose li, svega mu, Vatreni odijela po mjeri što su ih šivale vrijedne ruke majstorica Varteksa, ili su na vrijeme promijenili firmu!? Reklamiraju li i dalje firmu koja šije sjajna odijela i kad ih u stečaj gura družina koja poslovati i ne zna baš, ili su za novi projekt što će Hrvate i opet baciti u delirij izabrali neke druge majstorice za singericama i Bagat mašinama!?

Zemlja je ova mala, svašta se tu dade čuti unaprijed ako ste na dobar izvor spojeni i ne bi bilo čudo da je netko kazao nekom u HNS-u da im nije pametno ostati u istom »dresu«, odnosno u odijelu, jer taman netko Varteksu uzima mjeru.

A ako su odijela Varteksova, ima li tu koga da digne svoj glas, neka plemenita desetka, lijevo ili desno krilo, neki half i bek najviše svjetske razine da dok odijelo nosi i aktivistički zatraži spas za sve te radnice, radnike, industriju kao takvu. Bilo bi zapravo sjajno, Papa bi to garant blagoslovio jednako kao što je nekidan blagoslovio odijela i nogometaše u njima, ali bit će da bi aktivizam te vrste i opet bio neka politika. A šutnja je, dođavola i bestraga, a i neke šutnje traju daleko više od tog jednog dana kad je i zakonski propisano da nam je šutjeti.

O čemu onda pisati!? Hmmm… Ajmo o influencerima, jer oni i kad govore, ne remete šutnju! U Zagrebu je, naime, nema koji dan održana prva konferencija na temu influencera. Zvalo se to okupljanje ljudi koji žive od followera Influ Feed. Nimalo slučajno organiziran je skup u Z centru, kad već govorimo o Z generaciji, ako ne i nekoj mlađoj.

Okupljanje bi taman tako da je vidjeti ostarjele novinare i fotoreportere, one koji pamte da su se tekstovi slali telefaxom, a negativi autobusom, bilo pomalo groteskno. Ali, kad stari novinar pita mladog i uspješnog influencera smetaju li mu starci koji sve to kritiziraju, on razvuče širok osmijeh i kaže: »Ma neeee! Meni je drago dobiti i pohvalu i kritiku.« Majstorski!

Gledaš, slušaš, upijaš i čudiš se. Čudiš se ponajprije toj mladosti, ali i malo starijoj čeljadi u publici, koja se gura da okine selfie sa svojim idolima, onima koji žarko žele biti isti, uspješni i zanimljivi svakom brendu.

A onda se čudiš sebi i kuneš sve redom što si se rodio u vrijeme kad si se samoreklamirati da te cijeli svijet voli mogao jedino ako si pobijedio u Kviskoteci ili poput Bibe Struje pustio struju da struji tijelom pa dopre tako do onih hrenovki nabodenih na viljuške u rukama kako bi ih bukvalno spržila do jestivosti. Koja šteta.

Slušaš i zapravo ti ta generacija Z i njihovi influenceri bivaju simpatični dok priznaju da cijene slobodu svoga izričaja, da puštaju mašti i inspiraciji da ih vodi, da ne robuju ni kadriranju ni tehnici snimanja, da se ne bave podilaženjem publici, da su spremni biti i aktivisti i na pravoj strani, makar to značilo da će nešto pratitelja izgubiti.

Priznaju i da srama nemaju u smislu da bi se kojeg svog uratka sramili, tvrde da jedino duhanske proizvode i kocku »prodavali« ne bi, a bome ne brinu ni za starost jer tko zna što će biti, a i plan B je tu negdje. I da žive oni dobro, ni to ne kriju, dok ih velike kompanije vabe da im proizvode dovedu čim bliže mladosti koja će udaviti roditelje da im neku kintu daju za najmodernije tenisice, mobitel ili već nešto.

Influencer je zapravo zanimanje svih zanimanja, ono s kojim računaju svi, od iznajmljivača pomorskog dobra, do aspiranata na visoke političke funkcije, makar i o politici ovaj čas ne govorili. Strašno je samo što u trenu kad je moderator panela s najvećim zvijezdama pitao publiku ima li tko kakvo pitanje, publika, sve oni koji bi rado da su popularni jako, zamukla.

Slikati se znaju, možda bi kakvo pitanje skucali preko kakve društvene mreže, možda bi svoje strahove i dvojbe dočarali i kakvom fotografijom, ali na glas to izreći, eto, ne ide. Šutnja. Gdje smo onda pogriješili i što je krenulo po zlu, pita se onaj ostarjeli trudbenik što izvještava!? Vrag bi ga znao.

Na dan kad je šutnja zakonom zadana osvijestilo se eto i to da su influenceri za šutnju bogom dani. Oni svoje poruke šalju slikom, gegom, vizualom, iskrenim uživanjem u jelu i pilu, plesom. Miljama daleko od svega i svih što nam kroje svakodnevicu, oni kroje svoju.

Pa će trajati koliko traje. Pa ih dotaknuti neće ni Vatreni koji hodočaste Papi k’o po dužnosti, bili ateisti ili gorljivi vjernici, niti će se pitati nose li na sebi savršeno krojena odijela posrnula tekstilnog diva ili su na vrijeme pronašli izdašnije neko krojačko društvo. S jedne strane anakrono sve, s druge strane sve lišeno sadržaja. Što će biti kad se ti svjetovi sretnu, bit’ će da ne zna nitko.

Nekidan tako i najava predstave »Prosjačka opera« s kojom će teatar Ulysses otvoriti novu sezonu brijunskih kazališnih delicija. Slušaš prekaljene glumce, redatelje, kazalištarce kako zazivaju Brechtovu satiričnu oštricu dok dijele njegovu davnašnju brigu za svijet u kojem nikad nije bilo teže.

Slušaš barda Šerbedžiju kako je na svakom od nas da svojim malim potezima ovaj svijet čini boljim, pa da ga možda i spasimo. S jedne strane teatar, s druge tamo neki ratovi i užas i očaj, na jumbo plakatima demonstracija pravopisna neznanja, a influenceri imaju konferenciju kao industrija koja oblikuje stavove i mijenja društvo kao takvo. Čeka se pametan neki svijet europski da se skupi na gomilu pa sve to dovede u red. Ima li ga!? Ima, nema, k’o da je važno. Bit’ će dovoljno to što Papa navija, za nas, dakako.