Pantovčak je, još uvijek, jedan od onih elitnih starih zagrebačkih kvartova. Nije to zato što na Pantovčaku stoluje predsjednik, to se gazdinstvo ionako pretvorilo u gradilište po kojem brodi sva sila mehanizacije i ljudstva ne bi li spriječili da nam se predsjednik i njegovi dvori nizbrdo otkližu, već je to zato što je odvajkada na Pantovčaku i bliskim mu kvartovima lijepih i raskošnih kuća i uglađena nekog svijeta. S Britanskog trga, a to je onaj što ga cijeli svijet zna i po lijepom običaju da se nedjeljom na njegovu placu antikviteti nude, može se na Pantovčak jednom od par autobusnih linija. Ne voze one prečesto, ali voze taman tako da olakšaju penjanje uzbrdo mladim majkama što kolica s podmlatkom guraju, ili pak starijem svijetu što za sobom cekere s Britanca vuče. Ima neke dragosti dijeliti novi, tihi autobus s finim svijetom koji je izlizao pari i pari cipela na asfaltu metropole. Misliš, ako ništa drugo, da ćeš naćuliti malo uši, slušati što gospoda pričaju taman da te to oplemeni i vrati u neka ljepša vremena kad se klobuk dizao na pozdrav. Ali, bi to posve drugačije.

– Oni smijenili Dabru! Pa zašto!? Rampa trajekta ubila je troje ljudi i nitko nije odgovarao, Banožić, onaj ministar, još suđen nije, a oni tjeraju Dabru. Pa zašto!? Ma da ne bi, strastveno kazuje gospođa s krznom oko vrata prijateljici što sjedi njoj nasuprot.

I prijateljica kima glavom u znak potvrde. Da se njih pita, sad već bivši ministar Dabro za ono pucanje iz pištolja nije zaslužio nikakvu kaznu, možda tek kakvu sitnu opomenu, jer ovi što mu sude i što ga, eto, razapinju, svoje čuvaju dok druge tuže. Da se njih pita, HDZ bi plesao kako Dabro svira, što bi se, Bože prosti, moglo u nekoj mjeri i dogoditi.

Možda je opisana konverzacija tek izuzetak neki od pravila, ali neobično bi vidjeti dvije uglađene dame, što žive u nekoj od lijepih kuća Pantovčaka, kako su spremne zbog Dabre i u prosvjed ako treba. Ispade Dabro nevinašce, a oni što ga »natjeraše« na ostavku su, eto, krivi. Kriv je HDZ, ne dvoje njih dvije, kriv barem dok primjerke iz svog jata ne prestane majčinski štititi preko svake mjere. A kad je tako, onda je lako moguće da je HDZ svijetu jednostavno dosadio, dosadio onako kako s vremenom ljudima dosadi stari automobil makar mu motor radi k’o urica, kako iz mode izađu stare dobre cipele ili kaput, kako dosadi supružnik ili supružnica nakon deset ili nenormalnih dvadeset godina braka, kako dosadi trener omiljenog kluba sve da je mali milijun titula omiljenom klubu donio.

HDZ je tu na vrhu odvajkada. Andrej Plenković je premijer od 2016. godine i evo brodi trećim svojim premijerskim mandatom. Šeks je još uvijek siva eminencija. Jandroković se čini zalijepljen za stolac predsjednika Sabora. A Reiner je vitez što samo po sebi sugerira da mu je jedno tisuću godina. I baš kao da to nije dovoljno sve mlado i novo što se u toj stranci pojavi kao da je samo novi odljev napravljen po starim kalupima, jednako formalno, jednako distancirano i uvjereno da je bogom dano. Možda se nekad i voljelo, ali sada je dosadilo i damama s Pantovčaka. Jer, kriza srednjih godina nikom nije ni draga ni simpatična. Ili si mlad, ili si star, ali da se prenemažeš jer si na pola puta, e to ovaj narod ne prašta ni vlastitoj djeci, a kamo li će stranci na vlasti. Kriza srednjih godina toliko se ne voli da se nekima i bećar Dabro čini rješenjem.

A ta nesretna kriza srednjih godina očituje se ponajprije u gubitku kontrole nad ljudima i zbivanjima. Supružniku postaješ dosadnjikav, djeca – iako ih marljivo razvoziš po raznolikim aktivnostima – idu svojim putem, na poslu polako počinješ gnjaviti kolege s pričama kako je bilo nekad, a sve ono što te je do sada veselilo odjednom počinje biti tek dokaz posvemašnje slabosti i razlog za zlovolju. Umoran si i permanentno nervozan i iako samog sebe uvjeravaš kako stvari držiš pod kontrolom, realno jedino utočište nalaziš u birtiji, utakmici, a neki, avaj i kuku, i u preljubničkim aferama. Dobro, bolje bi bilo da se može kupiti kakav opaki motorkotač ili kabriolet pa da vjetar mrsi kosu dok se onom opjevanom 66 cestom leti, ali ne može. Tako i HDZ biračkom tijelu postaje lagano dosadan uvijek istim pričama o posvemašnjem uspjehu, s istim zaštitničkim gardom prema svemu što drži pod skutima, istom potrebom da ga se ništa ne propituje i da mu se ništa ne zamjera i da ga se samo slavi, istom širokogrudnom podjelom najrazličitijih poticaja samo da se ne talasa i da se ostane tu na istom mjestu za vazda, zauvijek. Jest da ni drugi nisu bolji, i opozicija prolazi kroz slično razdoblje ako nije u njemu samozadovoljno za vazda zaspala, ali u njih je makar na van one želje da makar malo i makar jednom osjete bokunić vlasti, tek da shvate za kog’ to jest, a za kog’ nije nikako. Ma, slaba je to utjeha, taman da stranka na vlasti, baš kao i onaj naš muškić što tavori u krizi srednjih godina, svakim danom više reagira umorno i nervozno dok sama sebe uvjerava kako sve drže pod kontrolom. Uvjeravaju sebe da sve ide svojim putem i da je sve kako treba, a u zbilji nigdje ni kakve preljubnice da se makar malo odmori od mukotrpnog braka s DP-om. Ionako tu vezu nikada željeli nisu, ali je prihvatili jesu, samo da im agonija traje u vjekove.

Olakotna okolnost je tu jedino ta da i svjetska demokracija, ona ista koju HDZ manje ili više zagovara godinama, sve više nalikuje senilnom starcu. Ponavlja uvijek iste priče o tome kako bi trebalo biti i kako je bilo nekad, a nitko ga živ više ne sluša. Umjesto da ih se sluša, djeca i unuci krčme njezinu ostavštinu. Krčmi se ostavština dok svijet srlja u bespuća vođen poludjelim bogatunima i umjetnom inteligencijom. S jedne strane inteligencija, s druge deportacija, s treće ratovi, a Europa, i mi s njom, tu negdje zapela nigdje, nespremna da oživi sve ono što realno ima. S jedne strane starost, s druge mladost koja nekontrolirano luta od Thompsona do zelenih i lijevih i možemo-nemožemo opcija, a oni koji bi sve to trebali dovesti u red u najzrelijim godinama svoga života polako tonu u pubertetsku nezrelost.

A nije da se HDZ tu i tamo i ne trgne. Evo je država i na bojkot trgovina reagirala, jamačno i zbog sve češćeg upiranja prstom u državu, a ne u trgovce, kao glavnog krivca za enormna poskupljenja. Proradit će konačno mehanizmi kontrole, imat ćemo zagarantiranu cijenu za mali milijun proizvoda, između ostalog i za urološki čaj, a premijer odavno nije djelovao autoritativnije nego kad je nekidan na sjednici Vlade poručio svim dionicima priče o cijenama da im je i manji profit posve dovoljan. O lijepe li rečenice, zapažanja, konstatacije. Manje je više. Šteta da HDZ često to zaboravi dok načet činjenicom da je silom godina sve više svijeta što se njih zasitio i opet hoće sve makar mu i ne trebalo. U predgrađu Zagreba – tamo dokud voze veliki i stari autobusi što crni dim ispuštaju u zrak, a ne gotovo bešumna prometala što se poput brdskih koza lako veru na Pantovčak – birtija. Uđete li u nju s novinama pod miškom, dočekat će vas konobarica koja čeznutljivo gleda tiskovinu i veli: »Novine!? Joj, danas više nitko ne čita. A nekad… Novine čitate. Kako je to lijepo.« Dočekat će vas jutrom i dim cigareta koji se nožem da rezati, i aparati koji nude sreću ako po njima tipkate, i male čašice sa žesticom. A onda će ušetati unutra na čašicu razgovora i pravosudni policajac pa da ga svi čuju poručiti:« Bojkot! Bojkot totalni! Reko sam ženi, nemoj da sutra nešto kupuješ!« Njemu zaštićena cijena urološkog čaja eto ne znači ništa. Ona za tuđe nesretne brakove, poput onog u kojem Dabro supružniku diktira s kim će se družiti, ne mari. Njemu je dosta i njegov. I njemu treba netko da mu uzor bude, a ne sudrug u nevolji. A to, sve se čini, stranka na vlasti više mnogima ne nudi.

Nije, štono bi se reklo, više zavodljiva. Kako, recimo, od Marka Milića učiniti da je Filip Glavaš rukometaš!? Kako učiniti da ima taj sjajan brk i taj imidž za koji ne znaš je li iz 70-ih ili 80-ih, i te cvike a la Oliver, da zna pet jezika i da se svejedno junački baca na glavu u suparnički golmanski prostor, baš kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Momci poput Glavaša oživješe nam zamrli rukomet. One dvije gospođe s Pantovčaka, baš kao i pravosudni policajac iz predgrađa, rado bi da neki Glavaš oživi političku scenu, odnosno njihovu do jučer dragu opciju. Samo, ima li Glavaša bez da Dagura dovedeš!? Za HDZ i njena prvog čovjeka bi bilo sjajno da ima, i da ga čim prije nađu, i da čim prije objasne biračkom tijelu, svom ponajprije, da nije ništa ozbiljno, da je »samo« kriza srednjih godina.