Ujedinjena opozicija tražila je ovog tjedna odgodu lokalnih izbora zbog epidemioloških (ne)prilika, ali prijedlog im nije prošao jer vladajući tvrde kako je zakon veoma striktan, i govori o održavanju lokalnih izbora na točno određeni, uvijek isti dan – treću nedjelju u svibnju. Za razliku od parlamentarnih izbora, koji nisu fiksni i ovise o cijelom nizu političkih okolnosti, lokalni se doista uvijek održavaju oko 20. svibnja, i to već niz ciklusa, bez iznimke.

Vladajući ne smatraju da su epidemiološke okolnosti toliko loše da bi to bilo dovedeno u pitanje, dapače legitimnost lokalnih vlasti smatraju prioritetom baš u vrijeme koronakrize. To ima smisla, jer u kriznim trenucima važno je imati stabilne i ekipirane institucije i stožere, s punim izbornim legitimitetom. Vladajući pritom oporbi poručuju kako su to prestravljeni zazivači izbora koji zborno plaču jer se izbora boje, a zaboravljaju kako su prošle godine plašili javnost da Hrvatska može očekivati najmanje 400.000 novih nezaposlenih zbog korone i slično, pa su ih birači već jednom opako kaznili na izborima za Sabor.

No, oporba je u međuvremenu već stigla izgubiti još jednu bitku: HDZ je jučer u Saboru ne samo uspio dobiti prvo poluvrijeme u borbi oko Vrhovnog suda, nego još i podebljati svoju saborsku većinu. Iako su Reformisti Radimira Čačića ostali suzdržani, i tako iskočili iz koalicijskog vlaka vladajuće koalicije, te su zastupnici sa 77 glasova usvojili mišljenje Odbora za Ustav po želji HDZ-a, a nasuprot predsjednika Zorana Milanovića kojemu je na doradu vraćen prijedlog da se za predsjednicu Vrhovnog suda izabere Zlata Đurđević, na kraju je broj ruku za HDZ-ov prijedlog bio i veći nego je uobičajena HDZ-ova većina. Pomogla su im dvojica iz redova Hrvatskih suverenista. Naravno, predsjednik Zoran Milanović, koji je ovime de facto zasad izgubio bitku oko svoje kandidatkinje Đurđević (ne nužno i rat), odmah je poslao poruku o mogućoj korupciji i novim Plenkovićevim »jatacima«, uz poziv javnosti da budno prati čime će se suverenistički dvojac zbog ovoga okoristiti.

No, stanje stvari je takvo da vladajuća koalicija Čačićevim izdvojenim mišljenjem nije značajnije nagrižena. Reformisti ostaju u Plenkovićevom savezu, a suverenisti pak s druge strane također samo jednokratno podržavaju Plenkovića, barem kako tvrde. Ne planiraju na drugim temama glasati za Vladu. Njima samo smeta »nesuverenistička« kandidatkinja.

To oko baratanja potencijalnim žetonima će naravno biti lako provjerljivo na svakom sljedećem glasanju, jer je glasanje u Saboru javno, ali jasno je da će premijer od prilike do prilike, od teme do teme, pokazivati da njegova koalicija očito ima širi potencijal nego se čini, i tako samo učvršćivati svoju poziciju. Čačiću je već oprostio jednokratno iskakanje, Milorad Pupovac se vratio u šine vladajućeg saveza jer ipak SDSS ima i člana u Vladi, a suverenisti neka se pravdaju kako znaju zašto su jučer digli ruke za prijedlog vladajućeg HDZ-a.

Pritom, problem oporbe nije samo u tome što se HDZ uspješno snašao u premoštavanju ove situacije – veći im je problem što je jučer tek 41 član Sabora iz redova opozicije bio izričito protiv stava Odbora za Ustav. To znači da se nisu uspjeli ujediniti čak ni na tako velikoj stvari kao što je bitka između predsjednika i premijera o pitanju svih pitanja – neovisnom pravosuđu.

A što se pravosuđa tiče, ostaje neodgovoreno pitanje može li predsjednik Milanović i da uspije u svojoj samogeneriranoj temi Vrhovnog suda nametnuti izbor novog predsjednika(ce) tog tijela, samim time biti i reformator ukupnog stanja u pravosuđu. Čini li jedna Zlata proljeće? Proces je malo kompliciraniji. On će na svome nastaviti inzistirati, to znamo, a sada je na premijeru i Vladi da i oni sami pokažu da žele reformu pravosuđa, ako žele, posebno nakon svih blamaža u slučaju Mamić i sličnima. Za ponedjeljak se priprema predstavljanje niza novih rješenja koja bi trebala dokazati da i Plenkovićeva ekipa želi novu eru hrvatskog pravosuđa.

Nažalost, saborska oporba kao da ne postoji niti u jednom od tih procesa.