Blago gradu koji ima tvrtku koja se bavi proizvodnjom mlijeka, kruha i pašte. Rijeka je jedan od tih sretnih gradova bila desetljećima. Sve dok se u igru nije umiješala privatna inicijativa zahvaljujući kojoj je riječki PIK na dobrom putu nestajanja nakon što su njegovi pogoni desetljećima isporučivali u riječke prodavaonice najnužnije prehrambene artikle. Opravdan je strah za sudbinu PIK-a s obzirom na poteze njegovih vlasnika, ali je izvjesno da dućana u koje su se desetljećima isporučivali njegovi proizvodi više sigurno neće biti pod imenom Brodokomerca. Koji dijeli istu sudbinu kao i PIK. Tužnu tranzicijsku sudbinu pretvorbe i privatizacije, loših vlasnika, rasprodaje imovine i rasprodaje ugleda koji je stvaran desetljećima.

Je li crna sudbina zahvatila ova riječka poduzeća zbog isključivo ekonomskih razloga, teško je reći. Na to pitanje možda će odgovor dati ekonomska znanost koja bi trebala objektivizirati nesreću koja je poharala riječku prehrambenu industriju. Koja je još bila i žilava jer je većina proizvodnih pogona koji su bili zaštitni znak Rijeke netragom nestala 90-ih godina prošlog stoljeća. Ekonomskoj znanosti ostaje objektivizirati sve ono što se dogodilo. Nama građanima Rijeke ostaju emocije. I sjećanje na kolače iz PIK-a, pa ponos zbog toga što smo imali svoju paštu, PaštaRIju, svoje mlijeko i mliječne proizvode. Pa smo sve to kupovali u dućanima u kojima su radile prodavačice koje su znale navike većine kupaca. Koje su znale treba li nekome bijeli, polubijeli, miješani ili neki drugi kruh i odmah su se hvatale mlijeka ili čašice jogurta. To nije bila bezlična kupovina kao što je danas u velikim trgovačkim centrima, to je bio odlazak na druženje s kvartovskim prodavačicama koje su većinu kupaca znale po imenu. Znale su njihove sve sretne i nesretne životne trenutke. Povijesne mijene i mijene životnih navika sigurno su utjecale na nesretnu sudbinu prodavačica Brodokomerca, ali i radnika PIK-a. S tim da su vlasnici tih tvrtki učinili sve da ubrzaju kotač povijesti koji je pregazio naprije riječku industriju, a onda je trazicijska neman progutala sve ostalo što je bilo riječko.

Neće građani Rijeke ostati bez kruha i kolača, ne moraju se bojati da će imati traume iz djetinjstva koje je morala preživjeti bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kojoj još ni danas nije dobro jer je morala jesti samo jednu vrstu jogurta. Ima u trgovačkim lancima svega u izobilju, ali nije naše, riječko. Zbog toga je teško ne biti tužan, iako je kapitalizam nemilosrdan i ne mari za emocije ljudi. Kao što su nemilosrdni vlasnici propalih, ili tvrtki u propadanju, koji u svemu vide priliku za zaradu. Pa makar recept za zaradu bio uništavanje poduzeća i prodaja njihovih nekretnina. Kako bi umjesto proizvodnog pogona osvanuo neki novi trgovački centar ili salon automobila. Samo će rijetke zanimati što je na tim lokacijama nekada bilo, a neće proći dugo da se nitko neće sjećati okusa PIK-ovih jogurta i mliječnih proizvoda. Malo tko će se sjećati radnih odora Brodokomercovih prodavačica jer će većina njih otići u zasluženu mirovinu, a one koje ostanu zadužit će neke nove radne uniforme. Na kojima će pisati ime tvrtke čiji su vlasnici znali prepoznati koja je vrijednost kvartovskih dućana i da je neizmjerno važno imati prehrambenu industriju.

Nemalo je onih koji su uvjereni da će sve to ionako riješiti tržište i da je besmisleno plakati za onim što je bilo. I reći će – da su valjali, ne bi propali. Ima tu istine, ali emocija je ta koja ne pristaje na nemilosrdne zakone tržišta. Koji su od Rijeke, i ne samo od Rijeke, napravili rentijersku sredinu u kojoj je život obezličen. Gdje čovjek ujutro ne ide pozdraviti prodavačicu koja zna koji mu kruh treba, koliko salame treba narezati i da mu je navika uzeti voćni PIK-ov jogurt. Došla su vremena u kojima je normalno da Rijeka ostaje bez svojih simbola koji odlaze u povijest jedan po jedan, a kako se čini, u povijest bi mogla otići i riječka placa. Tek kada izgubimo ono za što smo mislili da izgubiti nećemo, shvatit ćemo da tržište neće ispuniti prazninu koja će nastati. Shvatit ćemo da je tranzicija iznjedrila ljude koji nisu marili za opstanak poduzeća kojih su se dočepali i koji su marili samo za osobnu korist. Takvim poduzetnicima sudbina radnika i poduzeća bila je nebitna.

Bila im je bitna što veća cifra na bankovnom računu. I nije ih bilo briga što iza njih ostaje pustoš. Najgore je to što očito nije bilo briga ni nas. Odavno je kasno, ali nitko nam ne može uništiti naše uspomene u kojima će uvijek biti mjesta i za PIK i za Brodokomerc.