Najnovija polemika koja se vodi između dva brda, Pantovčaka i Banskih dvora, tiče se angažmana pet pripadnika HV-a koji bi na tlu Njemačke trebali sudjelovati u obučavanju ukrajinskih vojnika. Predsjednik i vrhovni zapovjednik HV-a Zoran Milanović ne odobrava slanje vojnika van granica Hrvatske – i u tome je dosljedan. Ni ranije nije postupao drugačije. Njegova je teza da to što je Hrvatska članica NATO-a ne znači da ima obaveze prema bilo kojoj zemlji koja nije član NATO-a, u kratkim crtama.

S druge strane, premijer Andrej Plenković veliki je europski zagovaratelj pružanja pomoći Ukrajini. Ovaj čin Milanovića ponovo ga je doveo na rub živaca, jer je za njega nesporno da napadnutoj žrtvi treba pomagati, a s obzirom na to da se sve trebalo odigrati na teritoriju Njemačke, a ne Ukrajine, za njega je dokaz da Milanović pretjeruje. Ljut je kao ris što se piše pogrešno o detaljima toga deala, a temeljem Milanovićevih izjava. Kvaka 22 je u tome da nema načina da Vlada ili MORH promijene tu Milanovićevu odluku osim u Saboru, i to dvotrećinskom većinom. A uz sadašnji SDP i ostatak oporbe koji uvelike podržava Milanovića, dvotrećinska većina ostaje samo san. Potpuno isto kao krajem 2022. godine, kad je Sabor prvi put glasao o istoj pomoći Ukrajini, i kad dvotrećinsku većinu nije postigao.

Sada je ne samo SDP na Milanovićevoj strani, a Možemo! uvjetno, nego i Most, što Plenkovića vjerojatno posebno nervira. Dok Miro Bulj poziva Hrvatsku vojsku na granice protiv migranata, istovremeno se Most protivi aktivaciji HV-a kad je Ukrajina u pitanju. Koga to ne bi nerviralo – čim Bulj progovori, stropovi knjižnica i sveučilišnih kabineta logike i filozofije padaju, ali Milanoviću sad treba svaki glas, pa i Mostov. Sada je samo pitanje hoće li Bulj i sam biti kandidat za Pantovčak, ili će Most »kapitulirati« i priznati da će na izborima u prosincu podržati Zorana Milanovića. To će manje govoriti o Mostu, a više o Milanoviću, ali ionako je nedavno bila zamisao da ga za premijera podrži ne samo Most nego i DP, pa je zaista sve moguće na ovim izborima. Ako to ne smeta ljevičarima, zašto bi desničarima?!

Tu je i još jedan dodatni problem – na unutarnjem planu predsjednik Milanović vodi junačku politiku protivljenja Ukrajini i spašavanja hrvatskih vojnika Ryana. Ali kad sudjeluje na summitima NATO-a, nije uočen njegov angažman protiv NATO planova i akcija. Zadnji summit u lipnju u SAD-u donio je niz odluka, uključujući uspostavu NATO mehanizma sigurnosne pomoći i obuke za Ukrajinu kao i političku obvezu dugoročne sigurnosno-vojne pomoći za Ukrajinu. Nadalje, usvojena je politička obveza jačanja kapaciteta obrambene industrije, zatim obveza daljnjeg jačanja otpornosti članica NATO-a u potpori obrane Saveza. Na skupu su uz predsjednika Milanovića bili i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman i ministar obrane Ivan Anušić – nije zabilježeno da se u bilo čemu nisu složili s ostalima iz drugih zemalja članica NATO-a. Tom je prilikom Ukrajini, uz 40 milijardi eura vojne pomoći u idućoj godini, poslana poruka da je njezin put u NATO – nepovratan.

U ovom konkretnom slučaju, oko slanja pet vojnih osoba u Njemačku, u sve je bio uključen i načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid (prema pisanju medija), a u dokumentu za operaciju pod nazivom NSATU izričito piše da hrvatski vojnici ne mogu biti prebačeni ni na koju drugu lokaciju, osim ove u Njemačkoj. Pritom su hrvatski predstavnici trebali sudjelovati samo u dijelu operacije vezanom uz logističke poslove oko koordinacije doniranja opreme. Prema tim izvorima, predsjednik Milanović ranije se nije protivio sudjelovanju u ovoj operaciji, upravo na spomenutom summitu NATO-a, za razliku od Mađarske koja je odmah najavila odbijanje, pa je to postalo obavezom hrvatske države.

Na kraju, međutim, tko čita mala slova u ugovorima – na izborima će pobjeđivati dojam. Milanović dobro zna da nema bolje predizborne poruke od njegove o tome da on štiti hrvatske vojnike i ne da ih u tuđe ratove, dok Plenković jednako tako zna da su velike šanse da Milanović s takvim porukama i pobijedi, te zna da mu slijedi još barem tri i pol godine nastavka ove muke oko prepiranja s Pantovčakom. To što je hrvatska međunarodna politika možda zbog ovoga smiješna i nedosljedna, malo koji građanin prati ili uviđa.