SUBOTA: Samo će se neki jalnuški diletant usuditi reći kako ima nešto luzersko u čekanju ponoći i ulaska u Novu godinu u društvu četveronožnog ljubimca. Ne da nema, već je to, s obzirom na to da je pas najbolji čovjekov prijatelj, vjerojatno i ponajbolja opcija za čekanje grandioznih promjena što nam ih svako novo ljeto donese. Ono što bi spomenutim diletantima moglo mrvu dati za pravo jest odabir televizijskog programa tih petnaestak minuta prije nego li je udarila ponoć. Ne gledati predimenzionirane ženske grudi nacrtane na haljinu Lepe Brene već gledati Damira Smrtića u studiju HRT-ova Četvrtog programa uistinu daje malo na blagi očaj. I bio bi da nije olakotne okolnosti da se samo na Četvorci HTV-a moglo pratiti kako Hrvati i opet ispisuju novu stranicu svoje bogate povijesti. Samo tamo se izravno pratilo kako granična policija plišanim medvjedićem-policajcem dariva zadnjeg putnika koji za prelazak granice treba pokazati dokumente i samo tamo se strepjelo hoće li minut iza ponoći guverner HNB-a i ministar financija uspjeti iskamčiti koji euro iz uglancanog bankomata. Jer, kako je kucnula ponoć tako je kucnuo i čas da zaboravimo kunu i prigrlimo euro kao svaki pošteni Europejac. Ušli u Schengen, a bankomati izbacuju eure koje smo do sada trošili samo za posjeta Beču i Parizu… Ako to nije za povijest, onda što je!? Ako se za to nismo borili, k vragu za što smo se borili!? I ako ćemo pravo, za pravog domoljuba u pet do 12, odnosno u pet do ponoć, nije moglo biti ama nikakve dileme Brena ili euro. Svatko je tu, štono bi se reklo, postupio prema svojoj savjesti.

NEDJELJA: Da nam prelazak s kune na euro ne bude šokantan pobrinula se država omogućivši nam da još jedno dva tjedna trošimo kune zaboravljene u čarapama, ali i kalendar kao takav. Prvi siječnja neradni je dan, a kad pri tom padne na nedjelju još je neradniji. Hrane ostalo od dočeka, iz kuće se ne mrda, kafane jedva da rade, idealno da se na malim ekranima pogleda kratka lekcija radnog naslova »kako potrošiti euro na kavi i u dobrom društvu«. Kratki prikaz te vještine upriličili su nam ni manje ni više nego premijer Andrej Plenković i njegova visoka gošća Ursula von der Leyen. Sjeli oni na kavu, izvukao premijer momački novčanicu od 50 eura, a bit’ će da je, kako kavaliru i dolikuje, ostavio štogod manče i osoblju kavane taman da se cijela operacija dopadne i visokoj gošći. Nije pokazna vježba dugo trajala, ali je ostalo u pameti da nas je Ursula von der Leyen počastila dolaskom i dobrano nahvalila onako kako se dobrog đaka hvali te tako dala neko svečano i važno ruho čitavoj toj velikoj akciji prelaska s kune na euro. Ona nas nahvali uživo, a Macron francuski u videoporuci… Bome, tako nas Europa voli samo kad Modrić i društvo gaze manje-više sve pred sobom, pa nemaju kud nego nam se klanjati. Tko taj tren nije osjetio ponos, taj je garant večer prije tražio neke programe za doček u kojima nije bilo Smrtića.

PONEDJELJAK: Dok novine slave »novi početak«, običnoj nekoj čeljadi došlo je vrijeme da se s tim novim početkom i posve konkretno sudari. Zašto ne, recimo, u kvartovskoj pekari. A tamo red nikad duži, što zato što se blagdanski kruh potrošio i ostario pa valja po svježi, što zato što su se stare vrste kruha ukrasile novim cijenama, a što zato što kupci mahom prodavačice časte kunama, stotinama kuna ne bi li tako zaslužili povrat čim više eura. »Oprostite što ste čekali«, ispričava se od muke u licu posve pocrvenjela prodavačica. Nema veze, dakako, ali ima veze što se kruh i peciva čine nikad skuplji. Bit će da je krivo to nesretno zaokruživanje cijena, a opet ako je itko očekivao da će trgovci zaokružiti cijenu u eurima da bude manja nego li je bila u kunama, taj, bome, kao da na ovim prostorima nije zadnjih milijun godina živio. Iz pekare se kući pošlo s kruhom pod miškom i šakom kovanica u džepu. Da je još baget malo više k’o pariški bila bi to čista Europa.

UTORAK: Samo, u nas medeni mjesec nikad ne traje duže od tri dana. Dani ponosa i slave brzo su prošli, ili preciznije prošli su čim se život vratio u postblagdansku normalu. Gdje god se okreneš, zaokruživanje cijena se čini da je na štetu kupaca. Kupci optužuju trgovce, trgovci optužuju dobavljače koji su digli cijene, oni proizvođače, država optužuje i trgovce i dobavljače i sve koji se ne drže propisane etike, a putnik namjernik se pita smije li se pozivati na etiku itko kom stranački sudruzi tako lako zaglajzaju s onu stranu ‘etike’. No, dobro, bit će da je problem ipak star od stoljeća sedmog, taj običaj da kad je prigoda, svatko nastoji bar mrvu omastiti brk, makar to značilo tek zagorčati drugom život recimo tako da po cigare i novinu pođeš s plastičnom vrećicom punom kovanica od pet i deset lipa.

Samo, lako za to. Nevoljom se pokazao ulazak u trgovinu, kupovina ni po čemu posebna, ceh od nekih 40-ak kuna i činjenica da se nekad velika papirnata novčanica od sto kuna u tren pretvorila u nešto sitno kovanica eura. Osjećaj je loš. Osjećaj je sirotinjski.

Dan je donio još ponešto, recimo odlazak u vježbaonicu i mig da je mudro platiti mjesečnu članarinu čim prije jer će sve cijene usluga skočiti za 10 posto. A tu je i majka rođena, koja ne prihvaća argument da će sve doći na svoje, da ćemo se naviknuti, da tri kune skuplje muško šišanje nije vrijedno očeve ljutnje. »Tri po tri i ode k vragu sve!«, rezolutna viče preko mobitela. Uz to, dakako, veli: »Imala je pravo ona žena iz Kaštela, nismo trebali na euro ni ić’!«

SRIJEDA: Svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem. Ili je čovjek poput tovara pa se na sve navikne. Vrag bi ga znao zašto, no mic po mic biva jasno da nas euro čini škrtijima. Odnosno čini nas svjesnijima koliko smo prije na dnevnoj bazi otprilike trošili i koliko bi bilo važno da ostanemo u istim gabaritima. Sendvič, kava, ovo-ono, skupi se toga. Drugo je nešto poražavajuće, činjenica da je cijena kave u kvartovskom kafiću sada takva da ti konobarica mora vratiti dva centa. Dva pišljiva centa i čovjek ih uredno čeka. A nekad bi se i kuna ‘ladno ostavila. Dva centa!? Neba ti, sramote.

U pola svega zove kum. On ima drugi problem. Njega muči neminovni povratak starinskim novčaničićima za siću, a takve je istinski prezirao cijeli svoj formativni vijek.

ČETVRTAK: Vazda sindikalist Vilim Ribić otišao je u mirovinu. Bila je to prilika da naruči u kafiću sok od naranče. Cijena od 20 kuna ga je, kako reče, šokirala. Sva je sreća da mu je mirovina pristojna inače bi se, ovako na naglo i nakon pustih sindikalnih godina odmrznut i pušten među ljude, šokirati mogao svako malo.

– Ne sviđa mi se ovo s eurima ništa. Kao da sam u inozemstvu cijelo vrijeme, a nije lijepo, sumira ‘derište’ sve mladenački precizno.

»Dizati cijene, baciti sjenu na uvođenje eura i pridonositi inflaciji, to je nepoštena praksa i to neće ići«, rekao je na sjednici Vlade premijer Plenković. Te je dodao: »Cilj uvođenja eura je osnažiti gospodarstvo. Nije cilj i smisao da se netko neopravdano bogati na račun građana. Bitno je da svi koji to čine, shvate da to neće proći. Djelovat ćemo, baš prema svima.«

»Sve je skupo za mali standard«, kazao je u radijskoj anketi kupac na jednoj od zagrebačkih tržnica.

PETAK: Bitka s kovanicama, preračunavanjem, zlim trgovcima i iznenađenom vladom, nastavlja se nesmiljeno. A istina jest da se za pola godine nitko ni sjetiti neće da smo nekad kunu imali. I istina je i to da će nam eura faliti na kraju mjeseca onako kako nam je falilo i kuna. A što se zaokruživanja brojki tiče, možda je ovo nauk i za druge računice, recimo da za sljedećih izbora postotak dobivenih glasova, poglavito u pobjednika, lijepo zaokruži na višu decimalu pa nek’ mu ona ikojeg zastupnika više donese.

S europskih skijališta Hrvati pitaju one što su doma ostali ide li to s eurom kako. Zvuči nevjerojatno, ali ti jedva čekaju da se vrate s visina gdje je pivo preko šest eura.

SUBOTA: Kako se sada žica sitniš za pivu kad je kuna nabubrila u euro!? Teško da igra ona: »Buraz, imaš euro!?« Daj koji cent!? Brate, jadno je to.

(Nastavlja se…..)