Ima javni servis dobar običaj da nedjeljom ujutro pusti film, klasik neki u kojem su glumci čije fotografije viđaš u križaljkama, sve redom ‘stari’ dobitnici Oscara, a scenarij od filma je taman takav da ima on i početak, i zaplet, i logičan kraj.

​Prošlu nedjelju na programu »Šarada«. U njemu Cary Grant, ali i Audrey Hepburn! A ona, onako odjevena u savršeno krojene kostimiće pastelnih boja, s baletankama na nogama, s velikim očima i zaigrana posve, šeta Parizom!

O, kako je divan taj Pariz i kako te vuče na čisti hedonizam, ta »Šarada« i ta Audrey i ta jela što ih jede, kao usput, u filmu koji je posveta Hitchcocku, dakle triler. Otupi svakom trileru oštrica, ako se u Parizu događa.

Fina predigra

Vrag će ga znati jesu li tvorci HRT-ove programske sheme stavili ovaj film s pariškim štihom u program slučajno, ili kao neku vrstu fine predigre pred posjet svih posjeta Lijepoj našoj, onaj francuskog predsjednika.

Emmanuel Macron samo što nije stigao, tu istinu je garant netko imao na pameti kad je birao ranojutarnji nedjeljni film. Od nedjelje pa do srijede i njegova stupanja na sveto hrvatsko tlo, ostalo je taman dovoljno dana da se dogovori čovjek sam sa sobom kupujemo li mi to avione što se zovu Rafal ili im je ime mrvu poetičnije i akciju u supermarketu bliže, pa se zapravo Rafaeli zovu.

Ne bi li bilo upravo divno da se za inauguracijskog preletanja hrvatskog neba iz Rafaela na nas sruči gomila znanih slastica, da ovaj narod samo mora otvoriti usta pa da bude i (on) na tren sretan. Ali, malo kad je sve u životu baš idealno, pa nisu Rafaeli već su Rafali.

Vremena je, dakle, bilo dovoljno za pripremiti se, no Ladu je ipak nešto mučilo. Nije francuski predsjednik još ni izašao iz aviona – putničkog, ne vojnog – a ona je na Facebooku postavila pitanje svih pitanja.

Ono što je trebala biti tek pomalo nategnuta paralela s Macronom kao takvim, pretvorilo se u pravo malo sociološko lingvističko čudo. »Vizavi Macrona, jest li vi u osnovanjaku pjevali: »Son Makaron, son ferorn, Marion, Marion, Leo, Leo, cin, cin, cin!«, pitala je prijatelje Lada.

Predsjednik Macron pokrenuo je tako lavinu što se odaziva na ime ‘Son Makaron’. Logično, jer i oko ovog pitanja, kako je u nas već red, dijele nas i spajaju regionalne razlike, ako to već nisu regionalna bogatstva.

Ladi iz Zagreba brzo je pisala Kata iz Osijeka kazavši kako nije son ferorn, već son fredo. Mirna što je Primorka poručuje da je pravi stih »son feđo«. Pavo, što je također morski tip, ali malo južnije, navija za »solfeđo«.

Lada predlaže okrugli stol na temu »feđo, fredo, ferorn«, da bi u konačnici sve završilo miroljubivim suglasjem barem oko toga da glede »cin, cin, cin« nema nikakvih dvojbi. To je u svih bilo pjevanje isto.

Tisuću lica

Otkud tolike razlike u interpretaciji stiha o Mac(a)ronu teško je objasniti tek tako, to traži ozbiljnog znanstvenog rada. Za ovu priču je zanimljivije nešto drugo, činjenica da je svijet na dan kad je stigao Macron – a to je prvi put da nam u posjet dolazi jedan francuski predsjednik – pokazao tisuću svojih dosad neviđenih lica, mnogi posve seriozno, za razliku od naših dragih ‘lingvista’.

Prvi među jednakima, dakako, naš Predsjednik. Majstoru s Pantovčaka bila je dovoljan jedna besana noć i komadić narančaste tkanine da osvoji srca svakog tko je ikad u životu zapjevao onu »sjedila sam za mašinom, šila sam«.

Elem, tijekom svog susreta Zoran Milanović i kolega mu Emmanuel Macron na reverima odijela nosili su narančaste vrpce, ribone. Predsjednik Milanović nije skrivao ponos, jedva je čekao da objasni o čemu se tu radi.

– U pet ujutro nakon druge kave, moja supruga kaže da je danas Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Skrojili smo to u pola sata, reče naš Predsjednik.

U ovih par rečenica stisnulo se štošta što ili nismo znali, ili se u međuvremenu promijenilo. Milanović je očito vičan kroju, šivanju, krojnom arku! Da nije, ne bi kazao da su on i supruga mu to skrojili u pola sata.

Sve da mu je naša prva dama i pomogla, očito je i sam poprilično potkovan kad je šivanje u pitanju. Šteta je jedino da se tim ne hvali i češće, transparentnije poput, recimo, ministrice financija Danske koja stres na dugačkim sastancima puke birokracije krati predanim pletenjem, pa bilo to i pred objektivima kamera i fotoaparata.

Druga snažna poruka, u pola sata skrojene narančaste tkanine, vezana je uz očitu činjenicu da nam Predsjednik ne spava koliko treba, da se diže rano i da onda, bit’ će na prazan želudac, sukne dvije kave.

Možda mu tada um najbolje radi, možda u mrkloj noći najbolje bijelo platno tka, možda je u njegovim venama i škverske krvi taman da dok drugi, ministar obrane recimo, mirno spavaju, on smišlja poteze koji mu omogućuju da je korak ispred.

Samo, gdje nestade onaj premijer Milanović za kojeg se pričalo onomad da u ured ne dolazi dok sunce nije visoko!? Ako se čovjek uistinu toliko promijenio, što je tome razlog!? Modna neka kolekcija jesen zima 2021./2022.!?

Da se Macrona pita bilo bi to baš sjajno, vjerojatno sjajnije nego da viri pod haubu Rimčevih automobila, on koji dolazi iz zemlje gdje je sve prije statusni simbol nego li limeni ljubimci!

Vjerojatno ništa protiv ne bi imao ni trener svih trenera Ćiro Blažević koji je svoju nazočnost ruku s Macronom popratio opaskom u kojoj se, otprilike, žali što nije navratila i gospođa Macron, pa da joj čestita što je ‘ulovila’ zgodnog i mladog Macrona. A onda su nebom poletjeli Rafali koji ne bacaju na tlo slatki Rafaelo. Muškarci u odijelima su zadivljeno gledali u nebo. Muškarci…

Kazne zbog žena

Koji dan prije nego su Rafali zaslužili da ih se netremice gleda i potresno sluša, država Hrvatska tužila je platformu Možemo! jer su na lokalnim izborima na listi za Osijek imali previše žena, »čak« 23 od 31 osobe na listi. Previše!?

Pa traži država da se platforma kazni s 40.000 kuna. U zemlji u kojoj je na svim listama odvajkada žena manje nego je propisano, normalno, prirodno, ispravno, pa nitko za to nikada kažnjen nije, traži se kazna jer se netko prepao da bi u ekskluzivno muški svijet mogla ući koja žena više.

Treba li se onda čuditi da u dvorani, a kamoli za stolom, u kojoj se su redale delicije za večere s francuskim predsjednikom, nije bilo mjesta za Loru Vidović, bivšu pučku pravobraniteljicu.

To što joj je prije malo više od mjesec dana Veleposlanstvo Republike Francuske dodijelilo najviše francusko odlikovanje – odličje Viteza Legije časti, nije bilo dovoljno da se organizatori gala večere Vidović sjete.

To što je za svog mandata bila jedan od rijetkih koja je ukazivala na sve nevaljano vezano za smrt malene Madine Hussiny, one djevojčice predivnih očiju koja tražeći bolji život nesretno stradala dok smo je tjerali dalje od sebe, bilo je, sve se čini, dovoljno da je se ne sjete.

Hrvatska tako ima moderne avione, iako da su i polovni, i neka ih ima, ali dok su se vratovi izvijali gledali put nebesa, tu na zemlji sve je zapravo poprilično po starom. Možda, vrag bi ga znao, zato gospođa Macron nije ni navratila svim avionskim milijunima usprkos.

I možda je, sada kad je sve prošlo, važno samo stati u krug, staviti dlan na dlan prvog ili prve do sebe i zapjevati: »Son Mac(a)ron son feđo, Marion, Marion, Teo, Teo cin, cin, cin…«. Uz pjesmu su se i pruge gradile, nema druge nego da tako probamo i s državom.