Ovo povećanje naknada učinit će kvalitetnijim život naših najpotrebitijih i najranjivijih sugrađana. I to je u ovoj priči definitivno najvažnije
Naknade za bolovanje i njegu djeteta ili člana obitelji, koje se isplaćuju na teret HZZO-a, povećavaju se s 565 na 995 eura mjesečno. Povećanje je to od čak 76 posto. Zadnji put se ova naknada povećala prije punih 18 godine. Točnije 2006. Koliko je to davno bilo, govori činjenica da se to dogodilo za premijerskog mandata Ive Sanadera. I to njegovog prvog, onog koji je uspio odraditi do samog kraja. U moru predizbornih povećavanja plaća u državnom sektoru prije prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, nije bilo mjesta za povećanje naknada za vrijeme produženog bolovanja. Iako se trošak bolovanja na teret HZZO-a naravno isplaćuje iz državnog proračuna, za ovu mjeru mjesta nije bilo. Ponajviše naravno jer oni koji su na dugotrajnom bolovanju, bilo zbog svoje bolesti ili člana obitelji, ne mogu štrajkati i time blokirati rad neke od državnih institucija od vitalne važnosti za normalno funkcioniranje države. I jer oni naravno samom činjenicom da su na bolovanju ne rade, a uostalom raspršeni su i ne postoji način da se povežu. A i da ima, njihovo bi povezivanje u smislu eventualnog pritiska na povećanje naknade bilo ionako besmisleno.
U Ustavu Hrvatske piše da je ona među ostalim i socijalna država. Naravno, ta je definicija široka kao Rusija i Ukrajina zajedno, i u konkretnom svakodnevnom životu nikoga, uključujući i Vladu, baš ni na što ne obvezuje. Ta je ustavna norma samo jedna od dobrih namjera ugrađenih u Ustav prije 35 godina, kada nam se činilo da je pred nama razdoblje općeg blagostanja i stalnog rasta standarda nakon što smo konačno prigrlili to famozno tržišno gospodarstvo.
U svakom slučaju ovo je dobra stvar. Netko će možda prigovoriti da se to događa tek nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora pa se time žele poboljšati izborni izgledi vladajuće stranke. Što naravno ne drži vodu jer broj osoba koje će se okoristiti ovim povećanjem nije toliko velik da bi mogao utjecati na izbore na bilo koji način. A posebno ne na ove lokalne, na kojima puno veću ulogu imaju komunalna problematika i osobnost onih koji se kandidiraju za župane, gradonačelnike i općinske načelnike. Ova mjera je dobra i zbog toga što ona pomaže jednoj od najranjivijim društvenih skupina – bolesnima ili onima zdravima koji se brinu za oboljele članove svojih obitelji. Povećanje naknada za one na bolovanju na teret HZZO-a dobro je utrošen državni novac.
Uostalom, kao što smo saznali prije koji tjedan, on se troši, a trošit će se i dalje na bizarne stvari za koje se proračunski novac nikada ne bi trebao trošiti. Kao na primjer za nove nogometne stadione, dva u Zagrebu i za obnovu jednog starog, onog u Splitu. Naravno, netko će sigurno ovdje prigovoriti da se radi o demagogiji jer da se državni novac troši i na puno drugih stvari. Što je uvelike točno, ali ovo sa stadionima je zaista prst u oko. Ako se tih 180 milijuna eura, koliko će se spiskati samo za novi stadion u Maksimiru, ne želi poslati u sustav socijalne skrbi ili zdravstva, ili u krajnjoj liniji za naknade za bolovanja, mogao se, s obzirom na složenu svjetsku sigurnosnu situaciju, puno bolje potrošiti recimo za nabavku naoružanja.
Za sve, samo ne za ionako bogate nogometaše i njihove menadžere koji plivaju u milijunima. Ovo povećanje naknada učinit će kvalitetnijim život naših najpotrebitijih i najranjivijih sugrađana. I to je u ovoj priči definitivno najvažnije. Tih 430 eura mjesečno više zaista čini razliku, u nekim slučajevima moguće onu koja dijeli život od smrti. Sigurno ima i takvih situacija. Uglavnom, dobro je saznati da Hrvatska još uvijek ima puno elemenata socijalne države. I da se oni i dalje održavaju, čak i jačaju. Nadamo se da će to tako i ostati. Ali pritisci za njihovo smanjivanje također će biti iznimno snažni. I inače su bili takvi. Štednja na proračunskim izdacima, njihovo brutalno rezanje, inzistiranje Svjetske banke i MMF-a za smanjivanje proračunskih deficita, nešto je što slušamo još tamo od 2008., kada je započela svjetska financijska kriza. Sada se na to samo nadovezuje pritisak za povećanje vojnih izdataka za rat protiv Rusije. Koliko će se to osjetiti na rezanju troškova za zdravstvo, tek treba vidjeti. Ali barem su se ova povećanja naknada progurala prije nego što rezovi počnu.
Uvodnik
Socijalna država ipak još uvijek postoji
Zlatko Crnčec
08. ožujak 2025 14:01
NL arhiva
Ovo povećanje naknada učinit će kvalitetnijim život naših najpotrebitijih i najranjivijih sugrađana. I to je u ovoj priči definitivno najvažnije
Naknade za bolovanje i njegu djeteta ili člana obitelji, koje se isplaćuju na teret HZZO-a, povećavaju se s 565 na 995 eura mjesečno. Povećanje je to od čak 76 posto. Zadnji put se ova naknada povećala prije punih 18 godine. Točnije 2006. Koliko je to davno bilo, govori činjenica da se to dogodilo za premijerskog mandata Ive Sanadera. I to njegovog prvog, onog koji je uspio odraditi do samog kraja. U moru predizbornih povećavanja plaća u državnom sektoru prije prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, nije bilo mjesta za povećanje naknada za vrijeme produženog bolovanja. Iako se trošak bolovanja na teret HZZO-a naravno isplaćuje iz državnog proračuna, za ovu mjeru mjesta nije bilo. Ponajviše naravno jer oni koji su na dugotrajnom bolovanju, bilo zbog svoje bolesti ili člana obitelji, ne mogu štrajkati i time blokirati rad neke od državnih institucija od vitalne važnosti za normalno funkcioniranje države. I jer oni naravno samom činjenicom da su na bolovanju ne rade, a uostalom raspršeni su i ne postoji način da se povežu. A i da ima, njihovo bi povezivanje u smislu eventualnog pritiska na povećanje naknade bilo ionako besmisleno.
U Ustavu Hrvatske piše da je ona među ostalim i socijalna država. Naravno, ta je definicija široka kao Rusija i Ukrajina zajedno, i u konkretnom svakodnevnom životu nikoga, uključujući i Vladu, baš ni na što ne obvezuje. Ta je ustavna norma samo jedna od dobrih namjera ugrađenih u Ustav prije 35 godina, kada nam se činilo da je pred nama razdoblje općeg blagostanja i stalnog rasta standarda nakon što smo konačno prigrlili to famozno tržišno gospodarstvo.
U svakom slučaju ovo je dobra stvar. Netko će možda prigovoriti da se to događa tek nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora pa se time žele poboljšati izborni izgledi vladajuće stranke. Što naravno ne drži vodu jer broj osoba koje će se okoristiti ovim povećanjem nije toliko velik da bi mogao utjecati na izbore na bilo koji način. A posebno ne na ove lokalne, na kojima puno veću ulogu imaju komunalna problematika i osobnost onih koji se kandidiraju za župane, gradonačelnike i općinske načelnike. Ova mjera je dobra i zbog toga što ona pomaže jednoj od najranjivijim društvenih skupina – bolesnima ili onima zdravima koji se brinu za oboljele članove svojih obitelji. Povećanje naknada za one na bolovanju na teret HZZO-a dobro je utrošen državni novac.
Uostalom, kao što smo saznali prije koji tjedan, on se troši, a trošit će se i dalje na bizarne stvari za koje se proračunski novac nikada ne bi trebao trošiti. Kao na primjer za nove nogometne stadione, dva u Zagrebu i za obnovu jednog starog, onog u Splitu. Naravno, netko će sigurno ovdje prigovoriti da se radi o demagogiji jer da se državni novac troši i na puno drugih stvari. Što je uvelike točno, ali ovo sa stadionima je zaista prst u oko. Ako se tih 180 milijuna eura, koliko će se spiskati samo za novi stadion u Maksimiru, ne želi poslati u sustav socijalne skrbi ili zdravstva, ili u krajnjoj liniji za naknade za bolovanja, mogao se, s obzirom na složenu svjetsku sigurnosnu situaciju, puno bolje potrošiti recimo za nabavku naoružanja.
Za sve, samo ne za ionako bogate nogometaše i njihove menadžere koji plivaju u milijunima. Ovo povećanje naknada učinit će kvalitetnijim život naših najpotrebitijih i najranjivijih sugrađana. I to je u ovoj priči definitivno najvažnije. Tih 430 eura mjesečno više zaista čini razliku, u nekim slučajevima moguće onu koja dijeli život od smrti. Sigurno ima i takvih situacija. Uglavnom, dobro je saznati da Hrvatska još uvijek ima puno elemenata socijalne države. I da se oni i dalje održavaju, čak i jačaju. Nadamo se da će to tako i ostati. Ali pritisci za njihovo smanjivanje također će biti iznimno snažni. I inače su bili takvi. Štednja na proračunskim izdacima, njihovo brutalno rezanje, inzistiranje Svjetske banke i MMF-a za smanjivanje proračunskih deficita, nešto je što slušamo još tamo od 2008., kada je započela svjetska financijska kriza. Sada se na to samo nadovezuje pritisak za povećanje vojnih izdataka za rat protiv Rusije. Koliko će se to osjetiti na rezanju troškova za zdravstvo, tek treba vidjeti. Ali barem su se ova povećanja naknada progurala prije nego što rezovi počnu.