Na programu HRT-a dokumentarac »Eva Fischer«. Najavni foršpan složen taman tako da intrigira, tim više što o Evi Fischer malo znamo. Em foršpan, em najava koja kaže: »Obožavale su je holivudske zvijezde, prijateljevala je s Morriconeom, Chagallom, Dalijem i Picassom, a iako je rođena u Hrvatskoj, našoj je javnosti ostala nepoznata. Eva Fischer kći je posljednjeg daruvarskog rabina, koja je svjetsku slavu stekla u Rimu. Očeva služba obitelj je odvela u Srbiju, a Drugi svjetski rat zauvijek je razorio. Oca su ubili nacisti, a Eva, majka i maleni brat preživjet će među ostalim i zahvaljujući Evinu slikarskom umijeću.«

Lijep je i dobrodošao film o Evi Fischer autorice Marijane Kranjec. Plete se u njemu priča o fascinantnom životu i o povijesti koja za ljude i ne mari previše pa je na ljudima odluka je li im se boriti i usprkos svemu živjeti punim plućima, ili im se predati kojekakvim diktatima za ono malo komfora i ništa duše. Eva Fischer je iz ove prve, nažalost, malobrojnije skupine. Ili su, a nije nemoguće, onomad ljudi bili drukčiji. U filmu tako i Evin sin. Vodi nas po Rimu, priča o svom životu uz majku, pokazuje stan u kojem je Eva živjela i to poviše stana u kojem je sa suprugom živio veliki talijanski skladatelj Ennio Morricone. Godina je, vjerojatno, šezdeset i koja, telefona nema baš u svakoj kući, zgradi, stanu. Morricone ga ima, Eva nema, ali majstor ljubazno Evi daje da se telefonom služi kad god joj je potrebno. A kako telefon služi i da zoveš i da te zovu, Eva broj telefona daje svojim prijateljima. A kako je telefon u predsoblju tik poviše klavira na kojem Morricone sklada, tako je, kazuje Evin sin, svako malo zvonio telefon. Svako malo je netko trebao Evu, pa bi Morricone otišao na kat, Eva bi digla slušalicu i majstor je uredno čekao da razgovor završi pa da nastavi skladati. No, ono što je najfascinantnije jest rečenica Evinog sina koji kaže da su baš zato i baš tako Eva i Ennio postali veliki prijatelji.

Tako je to nekad bilo, sjećaju se tog doba garant i premijer i ministri, predstojnik premijerova ureda, ili pak stranački tajnik. Dobro, glasnogovornik Vlade je mrvu mlađi, taj, lako moguće, telefon s brojčanikom samo s fotografija zna, ali zna garant da je nekada telefonija bila druge vrste. Jedna linija i to mukom zaslužena, pa sve da na nju spojiš stotinu aparata ne možeš razgovarati preko reda dok onaj drugi na završi. Idealno da se majke ubace u razgovore svojih tinejdžera, da pokušaju čuti tko, s kim i zašto. Ma, odmah bi se primijetilo kad bi ti tko upao u vezu, tako da su samo najveći talenti za špijunažu tu mogli išta čuti. Tu što je izgovoreno, izgovoreno je, riječi bi odmah otišle u vjetar, ukoliko niste bili velika zvjerka, toliko velika da vas tajne službe prisluškuju.

Nikakvog zapisa tu nije bilo, nikakvog traga, taman da se pokušaj svake rekonstrukcije telefonskog razgovora neminovno pretvori u romansirano neko sjećanje. Činilo se na momente teško, sanjalo se vlastitu liniju i broj, slobodu neku, a ne da ti starci predbacuju »toliko pričanje«. A zapravo su nam ti stari telefoni, vezani za zid žicom zbog koje se kraj telefona u pravilu sjedi ili mirno stoji, a ne šeta okolo, davali više slobode nego li je danas i zamisliti možemo. Nije trebalo u šumu bježati da se čovjek sakrije. Pisani trag je bio pisani trag, a to se lako riješi, spali, iskida na paramparčad. A onda su došli mobiteli. A mobitel je đavolska sprava!

«Povodom brojnih upita novinara vezanih za postupanje USKOK-a u odnosu na digitalnu komunikaciju pronađenu pretragama elektroničkih uređaja u kaznenom predmetu protiv okrivljene J.R. i drugih osoba, sukladno zakonskim odredbama u mogućnosti smo odgovoriti da su analize više milijuna stranica materijala, kao i provođenje izvida nadalje u tijeku. Naime, u kaznenom predmetu protiv okrivljene J.R. i drugih osoba, pretražena su 22 mobitela, 68 USB memorijskih uređaja, 23 računala, više DVD i CD medija koji su oduzeti tijekom pretraga osoba, domova i drugih prostora, te su pretraženi i serveri u nekoliko ministarstava«, piše nekidan u priopćenju USKOK.

Okrivljena J.R. je dakako frendica okrivljene G. Ž. Njihova prepiska, nježni razgovori što su ih vodile na vrhuncu svoje moći, opet je došla na vidjelo, ponajviše zato što se u njoj spominje A. P. Dakle, više milijuna stranica materijala, a sve sročeno na osnovu pretražena 22 mobitela, 68 USB uređaja, 23 računala, više DVD-ova i CD-ova! »Pobogu, DVD-ovi!? Pa tko to više koristi«, zapitat će se mladost u nevjerici. Ne znaju oni kako je kad ti ćaća nadgleda konverzaciju, ne znaju oni kako je kad osnažiš toliko da svu tu sofisticiranu tehniku koristiš da bi s najboljom frendicom čavrljao, recimo, ovako:

J.R.: Ahaaa. A kad bi oni mogli kombinirati procese kao mi, u državi bi bilo blagostanje. Oni ne mogu raditi više od jedne radnje. Ni nju ne rade kvalitetno.

G.Ž.: Baš. Hahahahaha.. Pa ni tu jednu (smajlovi)

Nema tog komediografa koji bi mogao sročiti scenarij koji su dvije dične gospodarice svemira sklepale pa razasule naokolo da ga ima na jedno 22 mobitela. Vrijedno je to filmovanja od strane nekog i šašavijeg od Tarantina, recimo. Zato je tim začudnije da je taj stanoviti A. P. te dvije scenaristice toliko uvažavao. To brine. Lako bi, doduše, bilo da se radi o ekscesu, o dvije dame koje su se pubertetski zaigrale. Problem je taj što, sve se čini, malo tko u vladajućoj stranci zna čemu služi mobitel. Sve je u njih transparentno, sve je dozvoljeno, pogotovo ako se pišu SMS poruke šefu Hrvatskih šuma, onom bivšem što se Krunoslav Jakupčić zove i koji je također zaglavio zbog afere Vjetroelektrane što je tako draga spomenutim našim junakinjama. Sudeći po porukama objavljenim najprije u tjedniku Nacional, kad si visoko rangirani dužnosnik i imaš broj Jakupčićeva mobitela, dovoljno je da napišeš ime i prezime osobe koja ti je mila i draga i šef Hrvatskih šuma zna što mu je činiti. Šibneš ime i prezime i sutra je taj zaposlen. Priupitaš prijateljski kako je izvjesni x y, i sutra je isti unaprijeđen. Štoviše, ako i zaboraviš pitati za status drage ti osobe, Jakupčić će te sam izvijestiti kako stvari stoje. Ne urgiraš ništa, onako formalno pravno, ali u zemlji gdje se djeca koja imaju djecu trzaju u strahu kad ih starci nazovu u neobičan sat, u zemlji gdje ništa gore nema nego kad na zaslonu zatreperi broj nadređenog, u takvoj zemlji gaće padaju same kad te zovu iz Vlade. A šume, pa i one hrvatske, velike su primjerice poput kakvog HEP-a ili Hrvatskih voda, velike toliko i skrivene od očiju javnosti da za svako ime iz poruka u njima ima mjesta, onog radnog. Navodno je tako bilo od pamtivijeka. Zaboravila se pritom tek sitnica da šume pjevaju, ovako ili onako, pa i o tako »banalnim« stvarima kao što je prijateljski interes svisoka, za koji će premijer reći da nije nikakvo pogodovanje, već puko informiranje.

Prema indeksu percepcije korupcije Hrvatska je na 57. mjestu od 200 država. Zvuči kao izvrstan rezultat naših skijaša, u vrijeme kad su Kostelići bili tek djeca. Zemlja nam 57. na listi, a mi još uvijek vodimo polemike što se smije i što se ne smije. Zato i jest moguće da se likovi poput J. R. I G. Ž. umjesto u kakvom iščašenom filmu nestvarna scenarija, nađu na pozicijama s kojih se država čini raskošnom trgovinom skupih krpica iz koje mogu grabiti koliko im drago. I dok je premijeru jasno da bez obnove Banije nijedan uspjeh Vlade ne vrijedi koliko uistinu vrijedi pa je zato i delegirao čovjeka od povjerenja da to riješi, nevjerojatno je s kojom žestinom odbija prihvatiti da mu jednaku štetu čine prepiske poput ovih između njegovih ljudi i bivšeg čelnika Hrvatskih šuma. Zato su sve nove afere uvijek toliko »iste«. Uvijek SMS-ovi, uvijek WhatsApp poruke, uvijek sličan sadržaj, uvijek razvlačenje između zakona i morala. Taman da se čovjek osjeća kao Bill Murray u »Beskrajnom danu«. Taman da se s pravom učini da je Hrvatska zapravo ‎Punxsutawney u kojoj se uporno čeka taj svizac, ali on nikako da izađe van, nit’ ima koga da ga van istjera.

A sad sve što ste pročitali jednostavno zaboravite. Nije to tema. Nije to nikakva tema. Odnosno, ako premijera pitate, priča o porukama što su ih razmjenjivali visoki dužnosnici i čelnik Hrvatskih šuma je netema. Možda bi i bila da nije istine kako šume – baš kao da telefon nikad nije izumljen, a kamo li mobitel – jednostavno pjevaju, nekad o revoluciji, a danas o netematskoj korupciji. Pjevaju, ili nas to samo informiraju.