Prvo je stariji član obitelji sjeo na suvozačko mjesto, pa da razbije tišinu pokušao iskamčiti što ostatak ekipe u automobilu misli o izjavi Vesne Pusić kako, eto, i ona mora priznati da od premijera Plenkovića nemamo boljeg. Teško se za vožnje može provjeriti je li izjave uvažene političarke bilo i je li bila baš doslovno ta, ali gdje ima dima ima i vatre. Ne bi se, naime, zakačio stariji član obitelji za izjavu tog tipa da ionako nije u velikoj dilemi je li mu ostati vjeran svojim nekim zadanim preferencijama, podosta lijevim, ili pak priznati da boljeg i nema kako god da srce tuče.

Onda je splitski tandem Puljak-Ivošević, gradonačelnik fizičar i dogradonačelnik aktivist, objavio da će dati ostavku. »Ma to je prvoaprilsko nešto«, zaključio je prijatelj srednjih godina što u Splitu živi, posve rezignirano kako tovaru naviklom na batine, a birači u nas to jesu, i dolikuje. Ma tad se potegnula i tema rekonstrukcije Vlade i eto ti prijateljske opaske kako je njemu to sve viđeno i to zato što Hajduk već godinama na isti način slaže ekipu. Kupuje Hajduk i prodaje trošeći onoliko koliko ima, vabi k sebi ono što se za te novce jedino može dovabiti, pa svejedno do nekidan od toga nikakve vajde. A onda, baš kao da sve spomenuto nije dovoljno, eto i podsjećanje na staru mudrost druga Mićija koji je davno zaključio da se više plaši nogometnog suca koji ne zna negoli nogometnog suca koji je suštinski pokvaren ako ne i potkupljiv. Jer s ovim za kojeg znaš da je kvaran znaš i što od njega možeš očekivati, dok od neznalice možeš očekivati baš sve, a to satare čovjeka.

Što god da se u nas dogodi, događa ili će se tek dogoditi itekako se da opisati nogometnim rječnikom. Nije Andrej Plenković ništa drugo nego menadžer, sportski direktor, selektor nogometnog tima. Dobiješ izbore, postaneš menadžer onog engleskog tipa i slažeš ekipu koja, silom globalnih nekih trendova, igra domaće prvenstvo i tek sudjeluje, ako i ne statira, u europskoj ligi što je zorno pokazao sad već notorni slučaj one bespilotne letjelice. Dok Klopp, recimo, ili nekad Alex Ferguson imaju u izlogu igrače iz cijelog svijeta, naš je premijer menadžer tu mrvu ograničen. On igrače za svoj tim bira od onog što doma ima. Pritom sam sebi dobrano veže ruke u startu jer uporno bira igrače iz redova svoje stranke. Jest, najveća je to stranka u nas, ali što ti to vrijedi ako su godine sušne i ako talentima rodile nisu. Plemeniti ministar graditeljstva, ili zdravstva ne rađa se svako malo.

Na neke treba čekati cijelu vječnost, i čekalo bi se da rezultat ne trpi. Ovako menadžer bira najbolje od onog što ima, odnosno ono za što on misli da je najbolje što ima. Pritom se kune da boljeg tima nikada nije imao, ali i to je dio one nogometno-političke folkloristike. To i selektorova demagogija da je tu uz svoje ljude grmilo-sijevalo, makar se zna da rezultat gaće para čak i onda kad u domaćem prvenstvu ravnopravna takmaca nema ni blizu. Loš rezultat je, naime, loš rezultat, a ta reklama nikom ne treba, makar poput Mamićeva Dinama naslagao mali milijun titula i uvjeravao se pritom da je sve u najboljem redu. Nejasno je samo zbog čega javnost vazda prije primijeti potrebu da se igrači mijenjaju nego li on koji je igrače stavio na hrpu. Bunio se naš selektor dugo, govorio da nitko njemu neće mijenjati ministre da se na trepavice postavi, a onda je najavio rekonstrukciju! Odnosno, kako on to reče, osvježenja!

Pa su krenule spekulacije. Tko odlazi!? Kažu oni koji sve znaju da bi i pet, šest, ako ne i sedam ministara/ica moglo postati bivšima. Zašto!? Za razliku od nogometa gdje su kriteriji jasni, a kriteriji su golovi, asistencije, obrane i neka dugoročna strategija, ovdje nije jasno ništa. Tu čovjek može samo uzeti grupnu fotografiju članova Vlade, krenuti od jednog do drugog i prizvati u memoriju neka svoja vlastita iskustva i uspomene za koja su lica s fotografije zaslužna.

Ministrica Tramišak. Pamtiš da jako brzo govori u blok i mikrofon. I da je prijazna. I da ništa nije uradila ni spektakularno dobro ni jako krivo. Gaziti terenom koji je utabala njezina prethodnica Žalac ionako je već samo po sebi veliko. Ako ode bit će to zato jer je selektor ne voli. Da je nogomet pravi, to bi još i prošlo. Ovako, malo je ćelavo. Tomislav Ćorić. Jedno se ovom ministru mora priznati, da je kroz mandat postao zgodniji, ljepši, mršaviji, boljeg outfita. I što još? Ništa. Ni Ronaldo ne bi igrao da je samo talent za modu. Dakle, ništa. Što ćemo s momcima koji imaju neke prijave kontra sebe i sudske postupke na vidiku poput Aladrovića!?

Čovjek je pučkoškolski poznanicima dijelio pitanja za test, a vjerojatno i pripadajuće odgovore. Red bi bio da oslobodi ekipu tog tereta, ali ako selektor na takvima gradi budućnost, naravno da mu nije lako gledati kako ih je mladenačka nepromišljenost koštala karijere. Ili pak ministar obrane Banožić. Ukoliko ti želja nije imati trbuhozborca da lakše s predsjednikom razgovaraš, onda tu drugog razloga za ostanak i nema. A opet, voliš ga kao da si ga baš ti stvorio, kao da ti je vlastiti neki potomak. I ne možeš više ništa. Ili možeš, ali onda je s autoritetom gotovo. Grlić Radman koji se sjetio kazati da je Putin zločinac praktički minutu nakon što su svi kritizirali američkog predsjednika zbog takve retorike!? Vili Beroš, prvo heroj a sad na margini, manje zbog neučinjenog u zdravstvenom sektoru, a više zbog toga što cjepivo propada u skladištima. Evo, mediji spominju i ministricu poljoprivrede jer nije znala povući neka sredstva, makar sreće s tom poljoprivredom nema odvajkada. Zapravo, nitko tu nije siguran, i ni za kog ne navija čovjek do za ministra financija Zdravka Marića. Bez njega liga bi se i ugasila, barem se tako čini. Svatko drugi je zamjenjiv.

Imati u ekipi kalibar jednog Haalanda bilo bi sjajno, samo kad grabiš igrače iz jednog bazena, a ne tražiš najbolje odakle god da su, više se nema hvatati što. A taj si sistem upogonio sam čuvajući selektorsku fotelju na štetu igre kao takve. I zato je rekonstrukcija Vlade lijep razlog za frustraciju, ali ne publike, već onog menadžera. I zato će na dvije, tri pozicije igrati Medved. Kako je onda Plenković najbolje što imamo!? Tako što je u lokalnim ligama i gore.

Tamo rekonstrukcije i nisu moguće kad cijeli tim čine dva čovjeka. Puljak i Ivošević. K’o jing i jang. K’o budistički učitelj i jurišnik vrele krvi. A sve u gradu koji se toliko puta opekao s političarima kao takvima da ga više nije briga. Doduše, posve je iznenađujuće da u gradu na Mediteranu padaju političari zbog psovke za koju do jučer ni puk nije znao da je prijetnja i verbalno nasilje, ali je još nevjerojatnije da nam dogradonačelnik u ostavci prizna kako je mlad i zelen ušao u igru pa pogriješio, zbog čega se sada ovom poslu pomalo, usput, u hodu uči. Da je strip junak i nogometni genij Nipper pa da ga se gurnulo tako zelena u vatru ajde, ali kad ga mudri fizičar ovako gurne pred sebe da bi se zajedno samouništili, to nešto govori i o gradonačelnikovoj taktičkoj obučenosti. Zaludu im što predsjednik države u tom vidi hrabrost. Jednom fizičar uvijek fizičar, jednom aktivist uvijek aktivist taman da se sve riješi ostavkom i novim izborima. I tu je premijer bolji, jer dok on sam i silom traži neki dragulj na stranačkom tržištu da mu oživi vazda istu igru, splitski dvojac traži od naroda da odabere kojim će smjerom.

Od naroda koji mora birati između Puljka, Keruma, Mihanovića…. Reklo bi se, bio je Mići u pravu, nekada se više boji čovjek neznanja. Split pritom i nije izuzetak. Raspadaju se brakovi iz interesa, ili oni naivno sklopljeni, i drugdje, recimo u Puli gdje suživota više nema između nezavisnog gradonačelnika, ekipe iz Možemo! i SDP-a, a ako ikad išta dovede u pitanje vladavinu zagrebačkog gradonačelnika čija se ekipa također uči u hodu poslu, makar bilo mali milijun puta suptilnije nego što to radi splitski dogradonačelnik, onda će to biti mrzovolja u partnerskog im SDP-a.

Pred nama je rekonstrukcija Vlade. Splićane čekaju novi izbori. Pucaju veze na sve strane, slažu nove sheme. Stariji član obitelji sam sebe uvjerava da je stanje takvo da od aktualnog premijera i nema boljeg, ali reakcija ostatka putnika u automobilu je mlaka. Ionako nije više ni važno tko odlazi a tko dolazi. Pitanje je druge vrste; da tko od tih pustih političara vidi na bunjištu nekog političkog Haalanda, a Haaland je vraški dobar nogometaš, bi li ga uopće primijetio i bi li ga vrbovao da za njega igra onako mlad i neiskvaren, u punoj snazi!? Jedan Haaland mijenja sve. Zato ga u nas, u svom timu, i ne bi htio nitko.