Prije točno jednog desetljeća Hrvatska je postala 28. članica Europske unije i od tada je ispunila svoje najvažnije strateške ciljeve i donekle smanjila zaostatak u razvijenosti za »starim« članicama, ali zbog otvaranja europskih vrata za njezine radnike trpi i velik odljev stanovnika – prva je rečenica teksta što ga je objavila Hina u povodu prvih 10 godina Hrvatske u Europskoj uniji. Odiseja je, podsjetimo, počela 21. veljače 2003. godine, kada je Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo, da bi se okončala ulaskom Hrvatske u EU 1. srpnja 2013.

Prvi srpnja je i danas, pa se nekako ne čini pristojno ne spomenuti datum koji jest važan. Samo, ako se o ičemu da govoriti posve neobjektivno, kao recimo o nogometu, i ako je ijedna tema dobrano podložna subjektivnom nekom osjećaju što ga diktira vlastiti život, onda je to ovih deset naših godina boravka u elitnom društvu. Ne biti članom bilo bi glupo, ne pripadati EU-u bilo bi neprirodno, ne koristiti beneficije što ih članstvo sa sobom nosi bilo bi sljepilo, a opet ušli smo među zadnjima, mučili se za taj ulazak dobrano i taman toliko da se u tom velikom društvu valjda svatko normalan osim premijera i onih EU-parlamentaraca još uvijek mora osjećati maleno. Da nije Europske unije, da ne bi tog kandidacijskog trnovita puta, garant bi nam zemlja izgledala neurednije i gore, da nije članstva i opet bi se tresli neobjašnjivo pri svakom prelasku granice, ali s druge strane i dalje stoluje nepogrešiv osjećaj da smo učenici iz zadnjih klupa, oni kojima se svisoka dijele packe čim pokušaju misliti svojom glavom više nego je potrebno. A možda, ovaj svijet što pamti dulje od 10 i 20 godina, jednostavno previše zna da bi ikada bio pomiren s ičim. Jer, kad potomkinju pitaš kako je njoj bilo živjeti u Europi ovih deset godina i valja li to išta, mrtvo-hladno te pogleda i kaže: »A s čim da ja to usporedim!? Ja za drugo i ne znam.« I ne zna, ne sjeća se, premlada je. I možda bolje da ne zna. Još ako se ćuti ravnopravna s ostatkom europske mladosti, bilo bi divota. Samo ako se i ćuti naći će se već netko da joj kaže i pokaže kako joj ne treba gajiti previše iluzija da je mala Hrvatska u ovih deset godina postala posve uzorna zemlja. Valja nama još žganaca pojesti, ako to nije trava, a ne žganci. Ako ne to, onda nam se sigurno pitanjem trave baviti, jer kakvo bi predizborno vrijeme bilo a da se ne zatravimo malo.

Savjet mladih u Republici Hrvatskoj – imamo mi i to – odradio je nekidan Treću godišnju konferenciju. Učinili su to u sabornici, taman da im prigodno slovo održe premijer i zastupnici, uglavnom i redom članovi stranke na vlasti. »Vaše šanse, mogućnosti, vaša sloboda kretanja, obrazovne mogućnosti u drugim članicama EU-a su nebrojeno puta veće, vaše šanse da se ukopčate u trend četvrte industrijske revolucije puno su snažnije nego što je to bilo prije«, poručio je premijer mladima što su se za svrhu konferencije sputali strogim krojem svečanih odijela. Čast i slobodi kretanja, i putovanju bez putovnice, ali ne može to biti ni jedino ni sve. Valjalo bi imati dobar život doma da bi se slobodno kretalo kojekuda. O tom »dobrom životu doma« mladima je govorio potpredsjednik Sabora Željko Reiner, na svoj posve osebujan viteški način. Pa im je, među ostalim, kazao da se uključe u politiku, ali ne zato jer je to profitabilno i isplativo, već da sami kreiraju neka dobra pravila. Da nije profitabilno, zna on, kako reče, na osnovi vlastita iskustva. Zna on i da afere, skandali i pogodovanje bližoj rodbini nema veze s HDZ-om, baš kao da nije na vlasti, i baš kao da se baš kad si na vlasti ne pogoduje najlakše rodbini i prijateljima, i baš kao da pod istragom nije ponajviše onih koji su se svojedobno u HDZ kleli. Još je međutim dirljivija, a i konkretnija, bila poruka mladima da kad dođu lokalni izbori, pogledaju predizborna obećanja i programe, a onda recimo i to je li u Zagrebu pokošena trava. Za pretpostaviti je da se za jedne glasa ako pokošena nije, a za druge ako jest. Za voljeti je što je trava u nas vazda zelena tema, istinski evergin.

– Vaši prvi ljudi puše travu pa kako ćete se vi boriti protiv toga da mladi to ne čine? – zapitala je to svojedobno HDZ-ovka Zdenka Babić Petričević SDP-ovce, davnih dana kad je onomad pokojni Ivica Račan priznao kako je pušio travu, a sve je to istim priznanjem prisnažio i nekadašnji HSLS-ov doprvak Ivan Čehok. Sjećamo se i onog detalja iz dokumentarca autora Rajka Grlića i Igora Mirkovića »Novo, novo vrijeme« kad su u zanosu kampanje, neke HDZ-ove vodonoše optužile Dražena Budišu da puši travu jer se valjda u predsjedničkoj kampanji naslikavao s Goranom Baretom, što je izazvalo jalan podsmijeh i samih Budišinih koalicijskih partnera. Postoji, sve se čini, taj jedan permanentni sukob HDZ-ovih tradicionalista, koji su nekako i tradicionalno na vlasti, koji svako malo lijeve stranke optuže za propagiranje trave. Jednu od zadnjih takvih rasprava prije tri godine zaključio je aktualni ministar Vili Beroš riječima »kako trava razara obitelj«. Tu i tamo tu strogu razdjelnicu naruše osobe poput Kreše Beljaka priznanjem kako je i on pušio travu, i to u društvu viđenijeg HDZ-ovca, želeći valjda pokazati kako ljubav prema travi nije puki ideološki konstrukt. Ali, avaj, nema s travom labavo koliko god se trudili! Jer taman kad se čini da će trava u ropotarnicu povijesti, eto nekog akademika, može i Reiner, da na sastanku Savjeta za mlade, mladima poruči kako »kad izađu na izbore, ne zaborave na travu«. Kazat će sada netko sitničavosti predan kako nije to ta trava, da je Reiner mislio na drugu. Ma, kao da je bitno, kad je bitno samo da »trava razara obitelj », kako onomad, tako i danas i u vijeke vjekova.

Nije neka mudrost pogoditi na koga Reiner misli kad travu spominje. Uvijek je ona negdje lijevo, narasla – ne narasla, osušila se skroz ili bila u punoj snazi. Na meti mu Možemo! i zagrebački gradonačelnik koji ne zna ni kako se, ni kad se trava kosi. Bit’ će da je negdje u travi zapelo i udruživanje Možemo! i SDP-a pa da zajedno izađu na izbore, a ne svatko za se. I dok u stranci Možemo! vjeruju da će ovako mobilizirati više svijeta da izađe na izbore, u SDP-u se uglavnom ljute što će se isto biračko tijelo morati odlučiti između dva stoga sijena – suhe trave – prije nego ga neizvjesnost ubije k’o ono magare iz priče. »Možda i nije ovo loša odluka da idu sami na izbore. Možda bi svi trebali sami na izbore. Možda je mudro ući u bitku bez tuđih mana i vrlina«, razmišlja pripadnik generacije što pamti Tita. Potomak na to mrtvo ‘ladno veli: »Meni se to ne čini mudro. Kakav god da je, SDP ima neku organizaciju. Da Možemo! ide s njima, možda ih konačno ne bi doživljavali samo kao grupu aktivista, k’o što ih recimo baka percipira.«

U svom obraćanju onoj mladosti što je odavno zacrtala da joj je politika poziv, premijer je spominjao »krupna, generacijska, strateška postignuća« Hrvatske, baš kao i »fascinantan« ulazak istog dana u šengenski prostor i europodručje da bi im na koncu poručio: »Vi odrastate posve drukčije nego ja«. Ovo zadnje, ovo o odrastanju jedina je prava istina. Današnja mladost odrasta drugačije. Šteta je samo što, u ovo predizborno doba pogotovo, to što odrastaju drugačije svevremenski aspiranti na udobne fotelje shvaćaju više k’o prijetnju, nego poticaj da nam i politika bude drugačija. U nas savjete dijeli Reiner, a oko nas se svijet promijenio dobrano, Europa se promijenila dobrano u ovih i naših deset godina. Promjene su tolike i takve da trava više nigdje nije tema. Osim u nas. Nama ona ne valja, rasla ne rasla, bila naša ili tuđa, bistrila um ili vodila u tupilo. Ne valja, jer mi smo još uvijek, kako to lijepo pjesme kazuju, tvrdi poput kamena.