Premijer Andrej Plenković jednom je izjavio »mogu što hoću«, što mu je oporba jako zamjerila, i to je jedan od glavnih argumenata za predstojeću kampanju, u kojoj će opozicija nastavljati ponavljati da je nakon puna dva mandata i osam godina na vlasti postao bahat i samovoljan. No, u jednome je Plenković u pravu – on bira kad će se održati sljedeći izbori, jer barata većinom u Saboru i odlukom kad će parlament biti raspušten.

A jučer je suzio izbor, rekavši kako redovni izbori sigurno neće biti ni u prvom, ni u zadnjem kvartalu 2024. Dakle, bit će od travnja do listopada, što smo ionako mogli pretpostaviti, s obzirom na to da je Vladu 2020. godine formirao krajem srpnja.

Ključne faktore za tu odluku čine dva elementa – opterećenost aferama s jedne, te europski izbori s druge strane. Plenković je u dva mjeseca morao smijeniti dva ministra, i posljedice tih afera još se osjećaju, lebde u zraku. Stoga je prvo tromjesečje 2024. i otpalo kao opcija. Iako ga po anketama ne pogađaju afere, ipak je bolje da se malo slegnu i zaborave.

S druge strane, europski izbori su 9. lipnja i bilo bi logično očekivati da se prije izbora za Sabor u Hrvatskoj vidi i opća politička situacija u Europi. Plenkovićeva karijera počela je u Bruxellesu – možda ondje i završi. A u tom slučaju prvo treba vidjeti kako će Europska pučka stranka, čiji je član i HDZ, proći na tim izborima. Potom treba vidjeti kako će na tim izborima proći sadašnja predsjednica Komisije Ursula von der Leyen. Možda će novi saziv Europske komisije tražiti i novog predsjednika?

Iako premijer Plenković ne krije da ima ambiciju treći put postati hrvatski premijer, i time začepiti usta opoziciji koja ga iritira, jer bi to bila povijesna situacija da neka osoba čak triput zaredom sastavlja vladu, opet – treba imati na umu i veće ambicije. Euroizbori daju ti krila, mogla bi glasiti parafraza popularne reklame. Stoga ima rezona u tome da se s izborima u Hrvatskoj pričeka dok se ne vidi ishod situacije za Bruxelles.

No, iz prikrajka Plenkovića u međuvremenu vreba još jedan problem, a to je nezadovoljstvo sindikata i zaposlenih u javnim službama. To bi mogao postati treći važan faktor za njegovu odluku o datumu izbora. Naime, iako je Vlada prošlu godinu zaključila dogovorom sa sindikatima, nakon završetka štrajka sudskih službenika, oni su i dalje nezadovoljni. Krenuli su u pritisak putem medija – imaju u rukama nove izračune, ali Vladi još nisu odgovorili, nego su putem medija poslali poruku da to nije dovoljno, i da će tražiti još.

Tu Vlada ima još određenog manevarskog prostora, jer precizne uredbe još tek treba donijeti sada u siječnju i veljači, da bi isplata plaća tijekom travnja započela po novim pravilima i koeficijentima. A u sindikatima su uočili ono što je svakome evidentno – da u izbornoj godini, a pogotovo u izbornom mjesecu, ukoliko to bude travanj, mogu prema Vladi i Plenkoviću ići s maksimalističkim zahtjevima, jer će im svaka želja biti uslišena.

Za očekivati je, dakle, bili izbori u travnju ili rujnu, da Vlada uredbama dodatno poveća predložene plaće, i da profesori, liječnici, sestre, policajci i administrativno osoblje u vladinim agencijama i službama, na koncu dobiju veće plaće nego se to ranije dogovorilo krajem prošle godine.

Zanimljivo je kako je ministar pravosuđa jučer najavio kako će to biti prilika da plaće rastu i samim članovima Vlade. Tako bi to moglo postati win-win situacija – i sindikati će sigurno biti zadovoljni, jer vladajuća većina sigurno neće dopustiti štrajkove u izbornoj godini, i izbornim mjesecima. A povećanjem plaća premijer će lakše u novu Vladu moći dovesti i sposobnije ljude od onih koji su dosad morali napuštati izvršnu vlast zbog korupcije. Dosta dobro je poentirao HSS-ov Krešo Beljak govoreći o tome, kad je jučer rekao kako se više nikome normalnom ne isplati biti ni ministar, pa ni premijer u Hrvatskoj, jer je i ta plaća toliko mala da nitko nije lud preuzimati tu odgovornost za tako male novce, od oko dvadesetak tisuća kuna.

Naravno, sve to uz jedan mali uvjet – da Plenković i HDZ na tim izborima opet pobijede.