Politika se mjeri izbornim rezultatom. Ovom samotničkom politikom teško da može biti uspjeha u svibnju.
Već neko vrijeme izgleda kao da SDP-ov ultimativni cilj na ovim lokalnim izborima nije pobjeda, nego raščišćavanje unutar stranke. Peđa Grbin želi dokazati da gradi »novi, čisti SDP«, i u tom smislu raspušten je niz organizacija pa postoje i relativno veliki gradovi, poput Slavonskog Broda primjerice, gdje oni uopće neće imati kandidata. Raspušten je čak i Zagreb, županijska organizacija u Zadru, Bjelovaru i niz drugih organizacija. Socijaldemokrati se uglavnom bave sami sobom.
No, zašto im odjednom smetaju i koalicijski partneri? SDP je oduvijek išao na izbore u velikim koalicijama – šestorka je pobijedila u Račanovo vrijeme, i Milanovićevu vladu činila su četiri partnera, a Zlatko Komadina je u PGŽ-u oduvijek pobjeđivao sa savezom koji su iz oporbe nazivali »kobasica-koalicijom«. Partneri su im niz godina bili HNS, odnosno GLAS, pa PGS, HSS, HSU, IDS, itd. Uvijek su rado dijelili pobjedu s manjim strankama. SDP je često »žrtvovao« svoja mjesta za partnere. Vjerojatno zato što su i partneri nešto vrijedili i nešto donosili. Zašto im sada više ne trebaju?
Primjerice, razgovori s GLAS-om su ovaj tjedan prekinuti u Zagrebu, propali su jer je GLAS tražio previše, kako su objasnili. U Gradu Rijeci imat će suradnju samo s IDS-om i HSU-om, ali neće im nuditi zamjenike jer sve funkcije žele za svoje ljude. Mada ih nemaju, pa je zasad poznata samo jedna osoba za zamjenika(cu) Marka Filipovića. U Primorsko-goranskoj županiji Komadina je uspio zadržati veliku koaliciju – iako PGS u Rijeci ide protiv SDP-a, u Županiji je podržao Komadinu, jednako kao i IDS, HSU i HSS. No, i ondje SDP za sebe želi oba zamjenika – odbili su mjesto podžupana dati bilo kome od partnera. Peđini emisari su to izlobirali, prijeteći Komadini da će ga smijeniti ako ne pristane na distanciran odnos prema koalicijskim partnerima i slučajno popusti PGS-u, jer je to politika vrha stranke. Postavlja se pitanje zašto se SDP odlučio za takvu taktiku, i to kad je najslabiji?
No, čini se da je odgovor reverzibilan. Obrnuto je – dobar dio stranaka jednostavno više ne želi surađivati sa SDP-om. Možemo! je odavno digalo sidro, još dok su mislili da će kandidat za Zagreb biti Gordan Maras. Kad su Marasa u stranci smijenili, Možemo! je već vidio da je Tomislav Tomašević favorit po anketama, pa su shvatili da im SDP ni treba. Sada je slično i s GLAS-om – Anka Mrak Taritaš koja je bila čak kandidat SDP-a prije četiri godine u Zagrebu, i prošla više nego solidno, njima sad više nije dovoljno dobra. Žena je otišla s pregovora. Slično je bilo i u Rijeci – dok su se oni premišljali s kim bi i kako bi, boreći se sa svojim unutarnjim sukobima i »demonima«, PGS je već istaknuo kandidaturu Nikole Ivaniša. Uspjeli su potjerati i Listu za Rijeku, koja ih je u zadnje vrijeme u Gradskom vijeću podržavala. Takvih primjera ima niz – u Vukovaru im je protukandidat Željko Sabo kojeg su potjerali iz vlastite stranke, u Splitu idu samostalno jer nitko nije htio s njima, pa ni Možemo! koji ide sa svojom kandidatkinjom. Isto je i u Osijeku, gdje se dugo tvrdilo da se pregovara s partnerima, ali na kraju nikakve koalicije nema. U Istri i Puli SDP ide protiv IDS-a, tjerajući ih trajno od sebe, pa teško da će se ponoviti novi savez tih dviju stranaka u 8. jedinici.
Izgleda da je SDP svojom unutarstranačkom politikom odricanja od vlastitih ljudi, ako su suprotne struje, uspio na kraju potjerati i vanjske partnere. Ako sam Joško Klisović može tvrditi da je svjestan da su birači platforme Možemo! dobrim dijelom bivši SDP-ovi, a sada protestni birači protiv SDP-a, zašto bi s takvom strankom itko surađivao? Aktualno vodstvo SDP-a ne njeguje pobjedničku taktiku, nego gubitničku. Sami kažu da SDP nije ono što bi trebao biti, to je jedna od glavnih tvrdnji kandidata, i na koncu samog predsjednika Peđe Grbina. Zašto bi onda netko koalirao, a na kraju i glasao za takvu stranku? Doista, rijetko viđen politički pristup.
I taj pristup neće pomoći Grbinu – ako misli da će čvrstom rukom ojačati svoj položaj u stranci, griješi. Politika se mjeri izbornim rezultatom. Ovom samotničkom politikom teško da može biti uspjeha u svibnju.
Tihana Tomičić
SDP prestao biti poželjan partner
Tihana Tomičić
13. ožujak 2021 13:45
Jurica Galoić/PIXSELL
Politika se mjeri izbornim rezultatom. Ovom samotničkom politikom teško da može biti uspjeha u svibnju.
Već neko vrijeme izgleda kao da SDP-ov ultimativni cilj na ovim lokalnim izborima nije pobjeda, nego raščišćavanje unutar stranke. Peđa Grbin želi dokazati da gradi »novi, čisti SDP«, i u tom smislu raspušten je niz organizacija pa postoje i relativno veliki gradovi, poput Slavonskog Broda primjerice, gdje oni uopće neće imati kandidata. Raspušten je čak i Zagreb, županijska organizacija u Zadru, Bjelovaru i niz drugih organizacija. Socijaldemokrati se uglavnom bave sami sobom.
No, zašto im odjednom smetaju i koalicijski partneri? SDP je oduvijek išao na izbore u velikim koalicijama – šestorka je pobijedila u Račanovo vrijeme, i Milanovićevu vladu činila su četiri partnera, a Zlatko Komadina je u PGŽ-u oduvijek pobjeđivao sa savezom koji su iz oporbe nazivali »kobasica-koalicijom«. Partneri su im niz godina bili HNS, odnosno GLAS, pa PGS, HSS, HSU, IDS, itd. Uvijek su rado dijelili pobjedu s manjim strankama. SDP je često »žrtvovao« svoja mjesta za partnere. Vjerojatno zato što su i partneri nešto vrijedili i nešto donosili. Zašto im sada više ne trebaju?
Primjerice, razgovori s GLAS-om su ovaj tjedan prekinuti u Zagrebu, propali su jer je GLAS tražio previše, kako su objasnili. U Gradu Rijeci imat će suradnju samo s IDS-om i HSU-om, ali neće im nuditi zamjenike jer sve funkcije žele za svoje ljude. Mada ih nemaju, pa je zasad poznata samo jedna osoba za zamjenika(cu) Marka Filipovića. U Primorsko-goranskoj županiji Komadina je uspio zadržati veliku koaliciju – iako PGS u Rijeci ide protiv SDP-a, u Županiji je podržao Komadinu, jednako kao i IDS, HSU i HSS. No, i ondje SDP za sebe želi oba zamjenika – odbili su mjesto podžupana dati bilo kome od partnera. Peđini emisari su to izlobirali, prijeteći Komadini da će ga smijeniti ako ne pristane na distanciran odnos prema koalicijskim partnerima i slučajno popusti PGS-u, jer je to politika vrha stranke. Postavlja se pitanje zašto se SDP odlučio za takvu taktiku, i to kad je najslabiji?
No, čini se da je odgovor reverzibilan. Obrnuto je – dobar dio stranaka jednostavno više ne želi surađivati sa SDP-om. Možemo! je odavno digalo sidro, još dok su mislili da će kandidat za Zagreb biti Gordan Maras. Kad su Marasa u stranci smijenili, Možemo! je već vidio da je Tomislav Tomašević favorit po anketama, pa su shvatili da im SDP ni treba. Sada je slično i s GLAS-om – Anka Mrak Taritaš koja je bila čak kandidat SDP-a prije četiri godine u Zagrebu, i prošla više nego solidno, njima sad više nije dovoljno dobra. Žena je otišla s pregovora. Slično je bilo i u Rijeci – dok su se oni premišljali s kim bi i kako bi, boreći se sa svojim unutarnjim sukobima i »demonima«, PGS je već istaknuo kandidaturu Nikole Ivaniša. Uspjeli su potjerati i Listu za Rijeku, koja ih je u zadnje vrijeme u Gradskom vijeću podržavala. Takvih primjera ima niz – u Vukovaru im je protukandidat Željko Sabo kojeg su potjerali iz vlastite stranke, u Splitu idu samostalno jer nitko nije htio s njima, pa ni Možemo! koji ide sa svojom kandidatkinjom. Isto je i u Osijeku, gdje se dugo tvrdilo da se pregovara s partnerima, ali na kraju nikakve koalicije nema. U Istri i Puli SDP ide protiv IDS-a, tjerajući ih trajno od sebe, pa teško da će se ponoviti novi savez tih dviju stranaka u 8. jedinici.
Izgleda da je SDP svojom unutarstranačkom politikom odricanja od vlastitih ljudi, ako su suprotne struje, uspio na kraju potjerati i vanjske partnere. Ako sam Joško Klisović može tvrditi da je svjestan da su birači platforme Možemo! dobrim dijelom bivši SDP-ovi, a sada protestni birači protiv SDP-a, zašto bi s takvom strankom itko surađivao? Aktualno vodstvo SDP-a ne njeguje pobjedničku taktiku, nego gubitničku. Sami kažu da SDP nije ono što bi trebao biti, to je jedna od glavnih tvrdnji kandidata, i na koncu samog predsjednika Peđe Grbina. Zašto bi onda netko koalirao, a na kraju i glasao za takvu stranku? Doista, rijetko viđen politički pristup.
I taj pristup neće pomoći Grbinu – ako misli da će čvrstom rukom ojačati svoj položaj u stranci, griješi. Politika se mjeri izbornim rezultatom. Ovom samotničkom politikom teško da može biti uspjeha u svibnju.