Ovo je definitivno jedna od bizarnijih epizoda hrvatske politike. Gordan Maras bio je godinama jedan od viđenijih SDP-ovaca. I u javnosti i u Saboru bio je jedan od najvidljivijih SDP-ovih zastupnika. Neki od njegovih performansa zaista su bili pretjerivanje i nisu polučili politički uspjeh kakav se bio očekivao. Ali on se barem, za razliku od velike većine SDP-ovih sabornika, upuštao u verbalne i političke bitke s uigranim i iskusnim saborskim zastupnicima HDZ-a. Dijelili su se tu udarci na sve strane, Maras ih je znao zadati, ali ih je zaista znao i primati. Nekome se to sviđalo, nekome nije, ali za njega su svi znali. S druge pak strane, za imena nekih SDP-ovih zastupnika koji bi u Saboru potpuno neprimjereni znali odsjediti četiri godine mandata, nisu znali ni najokorjeliji novinarski izvjestitelji. Niti bi ih znali prepoznati kada bih ih sreli na saborskim hodnicima ili u kafiću. Bila je to vojska bezličnih i bezimenih ljudi koji su u Sabor zalutali. Maras je bio sve ono što oni nisu bili. Još jednom, njegovi su nastupi bili originalni, a koliko su u političkom smislu bili stvarno korisni, drugo je pitanje. Ali on je bio jedan od najagilnijih SDP-ovih sabornika koji je itekako znao naciljati HDZ-ove slabe točke.

Sve ovo navodimo zbog jedne bizarne političke situacije. Maras je zajedno s cijelim zagrebačkim SDP-om prije tri godine bio izbrisan iz članstva. Takvu bizarnu praksu u Hrvatskoj ima samo SDP. Barem kada su u pitanju ozbiljne stranke. I druge stranke znaju raspustiti svoje lokalne organizacije. Ali tada bude raspuštena samo organizacija, ali njeni članovi nisu izbačeni iz stranke. I ne moraju tražiti povratak u nju. Njega je Maras više puta zatražio. I dosad mu nije udovoljeno.

Nije ovo naravno tekst o slučaju jednog političara. Riječ je ovdje o tome kako funkcioniraju naše stranke. Prije nekoliko dana cijela se javnost zgražala nad načinom na koji je aktualno vodstvo Domovinskog pokreta pripremalo svoj izborni sabor. A pripremili su ga i na kraju odradili na način koji je jamčio da će njihov kandidat pobijediti. Druga strana nije imala baš nikakve šanse. Išlo se do toga da se odredi kvota izaslanika izbornog sabora na način da se praktički osigura pobjeda Ivana Penave. Išlo se tako daleko da jedna županija, ona varaždinska, gdje DP jest slab, ali ipak dobiva nekakve glasove, nije imala ni jednog jedinog izaslanika. Možda je tome, osim lošeg rejtinga DP-a u toj županiji, pridonijela i činjenica da bi njeni izaslanici, da su bili pripušteni na sabor, na izbornom listiću gotovo sigurno zaokružili Marija Radića. Sve što se događalo s DP-om bilo je među ostalim i predmet ruganja etabliranih političkih stranaka na račun tvrde desnice koja, eto, ne zna ni namjestiti izborni sabor, a da se to ne vidi s Mjeseca.

Nakon ovih bizarnosti s Marasom, SDP je zaista zadnji koji bi se smio zgražati nad ovakvim događanjima. Jedini razlog zbog čega se Marasa ne pušta natrag u stranku je činjenica da bi imao solidnu šansu da ponovo postane predsjednik zagrebačkog SDP-a. To je i bio do prije tri godine. Izbačen je naglavačke i ne pušta ga se natrag jer ga se želi spriječiti u tom naumu. I to se radi na krajnje karikaturalan način.

Nije ono što se u strankama događa samo njihova interna stvar. To je itekako stvar javnosti. Pa ljudi koji vode stranke, posebnu jednu od dvije velike, što SDP još uvijek nedvojbeno jest, imaju ambiciju, sasvim legitimnu, da jednog dana budu u poziciji da vode državu. Stoga se od njih očekuje da se i u vlastitoj stranci ponašaju ne samo u skladu sa stranačkim statutom, mada i to često zna biti upitno, već i s nekim elementarnim pravilima pristojnosti i dobrog ukusa. Onaj tko želi vladati zemljom ne bi sebi trebao priuštiti situaciju da u stranku ne želi pripustiti čovjeka samo zato što ima šansu osvojiti neku stranačku funkciju na kojoj njeni čelnici vide nekog drugog.

Već smo pisali o tome kada je na dnevnom redu bio originalni izborni sabor DP-a. Trebalo bi donijeti novi zakon o strankama kojim bi se uvela neka opća pravila koja bi jamčila demokratske vrijednosti. Ostalo bi trebalo ostaviti da sami riješe u svojim statutima. Ali bi ih onda trebalo prisiliti da konačno poštuju i te svoje statute.