Prilično je besmislena priča da su klanovi odgovorni za propast SDP-a na parlamentarnim izborima u srpnju ove godine. Klanovi, frakcije, posvađani i međusobno suprotstavljene grupacije postoje u svim strankama. Pa sama suština politike jest u tome da se ljudi udružuju u stranke zbog općih zajedničkih ideja, a onda se unutar njih bore oko načina kako ih konkretno provesti. I, zašto ne, i oko toga tko će ih provoditi. Pa se onda ljudi unutar stranke okupljaju u neformalne grupacije. Nema ništa loše u tome. Pa se ti ljudi povezuju i kada su u tijeku unutarstranački izbori. I nastupaju u bloku kako bi što više njihovih istomišljenika došlo na važne stranačke položaje. Pa se tu koriste i takozvani šalabahteri, odnosno papirići s imenima kandidata koje neka grupacija želi vidjeti u vodstvu stranke. Ili se ljude pokušava uvjeriti da se podrži ovog, a ne onog kandidata. Sve je to legitimno dok se osiguraju uvjeti da je glasanje tajno.

Uostalom i u HDZ-u postoje razne suprotstavljene grupacije. Pa mediji su zadnjih par godina bili prepuni informacija o desnoj, lijevoj i svakoj drugoj HDZ-ovoj frakciji. Ali bez obzira što dakle i u HDZ-u postoje, kako bi rekli u SDP-u, klanovi, to ovoj stranci nije nimalo smetalo da početkom srpnja pomete SDP na parlamentarnim izborima.

Druga mantra koja se spominje jest da je razlog neuspjeha na parlamentarnim izborima u tome da je predsjednik stranke vladao kao da je ona njegova, da se okružio sebi odanim ljudima i da nije bilo komunikacije s članstvom. Pa u svakoj je stranci tako ili slično. Ideja da se stranku vodi u nekakvoj svakodnevnoj komunikaciji s članstvom, koje bi se onda pitalo za svaku iole važniju odluku, čista je utopija. Uostalom, i u HDZ-u nije bilo baš neke velike komunikacije s članstvom, štoviše bila je to zamjerka koja se godinama mogla čuti na račun aktualnog vodstva. Ali ni to nije zasmetalo HDZ-u da 5. srpnja hametice porazi SDP.

Kandidati za predsjednika stranke i ostali dužnosnici SDP-a naprosto na pogrešnim mjestima traže razloge zadnjeg izbornog debakla. A neki od njih, kroz ideje koje predlažu, kao da polažu i temelj za buduće. Za nadati se je da je ovakva retorika posljedica izborne kampanje i govorenje onog što članovi stranke žele čuti. Da su kandidati svjesni da su neke ideje koje iznose potpuno neprovedive i da nemaju nikakvog smisla u realnom životu. Mada, čovjek se nekako ne može oteti dojmu da u SDP-u nisu do kraja svjesni zbog čega su izgubili srpanjske izbore. I zbog čega su izgubili i one prije toga.

Nedavno je Bayern u Ligi prvaka pregazio Barcelonu s osam prema dva. U španjolskom su klubu to shvatili kao ozbiljan znak na uzbunu. Kao znak da stvari ne štimaju. I da se mora mijenjati model funkcioniranja. Istim je omjerom HDZ u izbornom smislu u zadnjih 30 godina pregazio SDP. Omjer u pobjedama na parlamentarnim izborima je također osam prema dva za HDZ. U SDP-u bi trebala uslijediti ozbiljna rasprava oko toga zbog čega je to tako. Zbog čega hrvatski birači redovito odbacuju SDP. Zbog čega je HDZ pobijedio i na zadnjim parlamentarnim izborima, čak i u situaciji u kojoj im je samo mjesec dana prije izlaska na birališta eksplodirala u lice prilično gadna afera s uhićenjem Josipe Rimac.

A stvar je prilično jednostavna. Nisu klanovi i samovolja predsjednika stranke stajali SDP poraza, nego njegova nesposobnost da svojim javnim nastupima uvjeri birače da je sposoban voditi zemlju. Oni koji su ga na tu poziciju doveli zanemarili su činjenicu da je prije toga šest godina vodio SDP u Zagrebu. I da je lista koju je vodio na lokalnim izborima jako loše prolazila. Da ga građani Zagreba u punih šest godina nisu prepoznali kao nekog tko bi mogao voditi glavni grad. Iako ih je na tu činjenicu još 2016. upozoravao Ranko Ostojić.

Usto, razlog SDP-ovih poraza treba tražiti u činjenici da ova stranka ne zna privući umjerene birače koji nisu fiksirani ni uz jednu stranku. Svojom čestom ideološkom rigidnošću i iritantnim načinima kojima promiču svoje svjetonazorske inicijative, kao da žele otjerati od sebe tu odlučujuću skupinu birača. Ukratko, za izborni uspjeh, SDP-u je potreban sposoban predsjednik stranke kojeg će birači doživjeti kao razumnog i umjerenog, te radikalna promjena načina na koji se promiču stranačke politike. Ako 26. rujna članovi SDP-a izaberu osobu koja to nije i koja nije spremna provesti promjene, ishod sljedećih parlamentarnih izbora čini se prilično izvjesnim. S klanovima ili bez njih.