Onaj tko prvi donese odluku, taj diktira tempo svima. U politici je to posebno vidljivo, a svatko tko je ikad tvrdio da Andrej Plenković presporo donosi odluke, očito je bio u krivu. Najprije je brzopotezno na proljeće raspustio Sabor, odnosno proglasio izbore i doslovno idući dan objavio i kandidate i liste po jedinicama. Doduše, taj je plan potom pomrsio Zoran Milanović, ali HDZ je bio potpuno spreman.

Jednako je tako jučer Plenković najavio i HDZ-ove stranačke izbore – već za 13. srpnja. I ne treba sumnjati da će odmah biti spreman, predložio je već ljude za koje želi da prođu, a vjerojatno do sredine srpanja i objaviti kandidata za predsjednika Republike.

U svakom slučaju, HDZ očito ne samo da pobjeđuje, nego i nameće tempo svima. Tako je Plenković sa svojom vijesti o HDZ-ovim izborima jučer popodne već “ubio” prethodnu vijest dana – da se predsjednik SDP-a Peđa Grbin više neće kandidirati za šefa stranke. Održao je obećanje koje je dao nakon travanjskih izbora.

Dobro je učinio, jer se u javnosti već dosta potrošio, čak i prije parlamentarnih izbora. Na kraju, odlazi dostojanstveno jer SDP u nedjelju na euroizborima ipak nije podbacio nego je junački obranio četiri mandata i ostao jaka druga stranka. Iako to nije Grbinova pobjeda nego je to trijumf ljudi s imenom i prezimenom, redom Biljane Borzan, Tonina Picule i Freda Matića, koji su godinama vrijedno radili u Bruxellesu, ipak da su i oni podbacili, odgovornost bi opet bila Grbinova. Kao što je njegova odgovornost da je na izborima za Sabor stao iza Milanovića kao “kršitelja Ustava” – čovjeka koji je pomaknuo pravne barijere samo kako bi pokušao srušiti HDZ.

Stoga je Grbinova odluka da ode i opravdana, i pristojna, a način na koji je to napravio – da je najprije stranku do euroizbora odveo bez unutarnjih svađa, također zaslužuje laude. Sve je na kraju odrađeno džentlmenski, pa Grbin ostaje tek saborski zastupnik koji će sad imati više vremena za sina i obitelj.

Najlakše je biti general poslije bitke pa reći da nikad nije bio ni dorastao vođenju SDP-a – treba priznati da je pošteno rekao da se u svoje tri i pol godine previše bavio javnom prezentacijom, Saborom, a premalo članstvom i terenom. Ako je stranka bila zapuštena nakon Milanovića, kakva li je tek sad na terenu – ali još uvijek ima ljudi koji znaju posao, pa se sve to još može i sanirati uz dobro vodstvo.

A kako se čini, tempo trenutno u SDP-u diktira Siniša Hajdaš Dončić koji se de facto već nominirao za kandidata za predsjednika kad je i sinoć izjavio da razmišlja o kandidaturi. On će kao kandidat biti nasljednik Grbina u svakom smislu, osim u smislu svoje osobnosti koja je bitno različita, ali će u svemu ostalom predstavljati kontinutet politike oslonjene na Milanovića.

I vrapcima na grani je jasno da bi za SDP najbolje bilo da se ipak emancipira od Milanovića, no s Hajdašem to neće moći. Ako on postane predsjednik, sve će biti isto samo Grbina neće biti – u prvom redu to znači da će Milanović opet imati podršku stranke za Pantovčak.

No, Hajdaš je udario tempo jer je prvi izašao s naznakom kandidature, pa Tonino Picula, ako želi to isto učiniti, već donekle kasni. On je možda trebao već izbornu noć u nedjelju iskoristiti da najavi svoje ambicije, ali naravno, za razliku od Hajdaša, nije pojma imao da će Grbin već u ponedjeljak abdicirati. Zato, ako se planira kandidirati, to mora biti brzo i mora odmah predstaviti svoj tim, ukoliko ga ima.

U svakom slučaju, ako bi kandidati za SDP bili Hajdaš i Picula, bio bi to ozbiljan politički boks meč, u kojem bi se moglo očekivati dosta argumentirane rasprave, ali i dovoljno show programa da to ne bude dosadno. Odnosno da se vrati strast u SDP-ovu arenu. Jer upravo je to ono što je Grbinu možda najviše nedostajalo – energije i iskričavosti.

Sada, kad je dokazao da može biti ozbiljna druga stranka po snazi, SDP više ne smije dopuštati da mu tempo uzimaju vladajući. HDZ potencijalno ima niz problema u koaliciji s DP-om, a ipak drži svu pažnju i dominira scenom. Zato onaj tko bude novi predsjednik SDP-a, mora biti i brz i odlučan.