Bilo bi zaista loše za Hrvatsku da SDP prođe dobro na izborima samo zato što je ostao rigidan oko ideologije. A da HDZ prođe lošije jer je tu pokazao elastičnost. Ako se to dogodi, to će više govoriti o stanju duha u zemlji, a manje i o SDP-u i o HDZ-u. A i ne bi baš bilo lako ispuniti čak i umjerenije zahtjeve koje bi postavili iz koalicije Možemo!.
Dvije velike stranke nalaze se pod udarom dviju političkih opcija koje si mogu priuštiti da pričaju što god žele. Kako su vremena teška, ideje Domovinskog pokreta i platforme Možemo! imaju dobar prijem kod građana konstantno željnih da im netko ponudi svoja jednostavna rješenja za njihove teške probleme.
Dvije si etablirane stranke ipak ne mogu dopustiti da pričaju što im padne na pamet, posebno kada je riječ o gospodarskim pitanjima. Dok si i Miroslav Škoro i Katarina Peović mogu dopustiti izlazak sa svakojakim prijedlozima.
Međutim, postoji i jedna razlika. Što se tiče ideologije i svjetonazora, SDP nije dopustio nikakav prodor krajnje ljevice. S druge strane Andrej Plenković napravio je nekoliko hrabrijih iskoraka koje je unutarstranačka oporba iskoristila i napravila prostor za ono što se naziva fenomen Škoro. Po nekim stvarima SDP je čak i radikalniji od krajnje ljevice. Recimo, jedan od čelnika Radničke fronte, Mato Kapović, svojevremeno je komemoraciju na Bleiburgu stavio u kontekst svoje potrebe da obavi veliku nuždu. Medutim, dugogodišnji saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić otišao je ne jedan nego tri koraka dalje kada je na Facebooku napisao da »izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika«. Osim toga, SDP je 2012. odmah nakon što je došao na vlast ukinuo saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom. Tako da što se tiče događaja iz svibnja 1945. SDP nije krajnjoj ljevici ustupio ni pedlja svog političkog prostora.
Ista je stvar s onim koji je zapovijedao vojskom koja je počinila masakr. Kada je 2017. Milan Bandić bio prisiljen ukloniti zagrebački Trg maršala Tita, SDP je zaista pokušao napraviti sve kako bi se to spriječilo. Kolika je Titova veličina unutar hrvatskih socijaldemokrata, pokazuje i činjenica kada je, neposredno prije glasovanja o Titovom trgu, jedan od SDP-ovih zastupnika prebjegao Bandiću. Koji je točno aranžman sklopio sa zagrebačkim gradonačelnikom, nikada nećemo doznati, ali jedno je ipak on sam objavio – iako je prešao prije glasovanja, njegov je uvjet bio da ne mora dignuti ruku za uklanjanje trga. Čak i kada napuštaju stranku, SDP-ovci ne daju na Tita. Za razliku od svoja dva prethodnika, aktualni je predsjednik stranke Davor Bernardić prije godinu dana bio na proslavi u Kumrovcu. Da se ne spominje zahvala za sigurno djetinjstvo i mladost koju je pokojnom maršalu nedavno uputio Ranko Ostojić. Dakle, za krajnju ljevicu ni tu kruha nema. Nema ga ni što se tiče NOB-a. Ostojić već nekoliko godina pohodi Sutjesku.
Jedino gdje SDP mudro šuti, a Možemo! može govoriti što želi je pitanje Vatikanskih ugovora. SDP se na tome opekao 2007. i sada su, očekivano i mudro, puno oprezniji. SDP ima ambicije osvojiti vlast i zna da ne smije ići pretvrdo prema Crkvi jer bi mogao galvanizirati desnicu, a i odbiti onih par postotaka birača možda sklonih sebi, ali koji imaju mekši stav prema vjeronauku u školama.
Zbog svega toga Možemo! ne može iole ozbiljnije zaprijetiti SDP-u. Jedina rupa je tu Zagreb gdje se SDP, iako formalno u oporbi, nalazi u vrlo čudnim odnosima s Bandićem kojem su više od dvije godine praktički čuvali većinu u Gradskoj skupštini. S druge strane Možemo! je zaista bila najjača oporbena opcija u metropoli i lako se može dogoditi da im birači to 5. srpnja i honoriraju. Za vjerovati je da bi u prvoj jedinici, u središtu Zagreba, sigurno mogli dobiti jednog, a možda i dva zastupnika. I moguće još jednog u nekoj od četiri zagrebačke izborne jedinice. A s tri saborska zastupnika svatko je ozbiljan politički igrač.
Ako se zaista dogodi da bi SDP mogao slagati većinu, ta bi mu tri glasa moguće bila nužna. Svejedno u Vladi ili izvan nje, Možemo! bi istaknuo svoju cijenu. Budući da im što se tiče ideologije ne mogu ništa, oni bi SDP-u postavili neke ekonomske zahtjeve. Po svoj prilici na tragu onoga što je spominjala Peović koja je, među ostalim, predlagala oporezivanje štednje građana. Bilo bi zaista loše za Hrvatsku da SDP prođe dobro na izborima samo zato što je ostao rigidan oko ideologije. A da HDZ prođe lošije jer je tu pokazao elastičnost. Ako se to dogodi, to će više govoriti o stanju duha u zemlji, a manje i o SDP-u i o HDZ-u. A i ne bi baš bilo lako ispuniti čak i umjerenije zahtjeve koje bi postavili iz koalicije Možemo!.
Uvodnik
SDP će teško moći s Možemo!
Zlatko Crnčec
25. lipanj 2020 17:56
Davor Bernardić / Snimio Darko JELINEK
Bilo bi zaista loše za Hrvatsku da SDP prođe dobro na izborima samo zato što je ostao rigidan oko ideologije. A da HDZ prođe lošije jer je tu pokazao elastičnost. Ako se to dogodi, to će više govoriti o stanju duha u zemlji, a manje i o SDP-u i o HDZ-u. A i ne bi baš bilo lako ispuniti čak i umjerenije zahtjeve koje bi postavili iz koalicije Možemo!.
Dvije velike stranke nalaze se pod udarom dviju političkih opcija koje si mogu priuštiti da pričaju što god žele. Kako su vremena teška, ideje Domovinskog pokreta i platforme Možemo! imaju dobar prijem kod građana konstantno željnih da im netko ponudi svoja jednostavna rješenja za njihove teške probleme.
Dvije si etablirane stranke ipak ne mogu dopustiti da pričaju što im padne na pamet, posebno kada je riječ o gospodarskim pitanjima. Dok si i Miroslav Škoro i Katarina Peović mogu dopustiti izlazak sa svakojakim prijedlozima.
Međutim, postoji i jedna razlika. Što se tiče ideologije i svjetonazora, SDP nije dopustio nikakav prodor krajnje ljevice. S druge strane Andrej Plenković napravio je nekoliko hrabrijih iskoraka koje je unutarstranačka oporba iskoristila i napravila prostor za ono što se naziva fenomen Škoro. Po nekim stvarima SDP je čak i radikalniji od krajnje ljevice. Recimo, jedan od čelnika Radničke fronte, Mato Kapović, svojevremeno je komemoraciju na Bleiburgu stavio u kontekst svoje potrebe da obavi veliku nuždu. Medutim, dugogodišnji saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić otišao je ne jedan nego tri koraka dalje kada je na Facebooku napisao da »izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika«. Osim toga, SDP je 2012. odmah nakon što je došao na vlast ukinuo saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom. Tako da što se tiče događaja iz svibnja 1945. SDP nije krajnjoj ljevici ustupio ni pedlja svog političkog prostora.
Ista je stvar s onim koji je zapovijedao vojskom koja je počinila masakr. Kada je 2017. Milan Bandić bio prisiljen ukloniti zagrebački Trg maršala Tita, SDP je zaista pokušao napraviti sve kako bi se to spriječilo. Kolika je Titova veličina unutar hrvatskih socijaldemokrata, pokazuje i činjenica kada je, neposredno prije glasovanja o Titovom trgu, jedan od SDP-ovih zastupnika prebjegao Bandiću. Koji je točno aranžman sklopio sa zagrebačkim gradonačelnikom, nikada nećemo doznati, ali jedno je ipak on sam objavio – iako je prešao prije glasovanja, njegov je uvjet bio da ne mora dignuti ruku za uklanjanje trga. Čak i kada napuštaju stranku, SDP-ovci ne daju na Tita. Za razliku od svoja dva prethodnika, aktualni je predsjednik stranke Davor Bernardić prije godinu dana bio na proslavi u Kumrovcu. Da se ne spominje zahvala za sigurno djetinjstvo i mladost koju je pokojnom maršalu nedavno uputio Ranko Ostojić. Dakle, za krajnju ljevicu ni tu kruha nema. Nema ga ni što se tiče NOB-a. Ostojić već nekoliko godina pohodi Sutjesku.
Jedino gdje SDP mudro šuti, a Možemo! može govoriti što želi je pitanje Vatikanskih ugovora. SDP se na tome opekao 2007. i sada su, očekivano i mudro, puno oprezniji. SDP ima ambicije osvojiti vlast i zna da ne smije ići pretvrdo prema Crkvi jer bi mogao galvanizirati desnicu, a i odbiti onih par postotaka birača možda sklonih sebi, ali koji imaju mekši stav prema vjeronauku u školama.
Zbog svega toga Možemo! ne može iole ozbiljnije zaprijetiti SDP-u. Jedina rupa je tu Zagreb gdje se SDP, iako formalno u oporbi, nalazi u vrlo čudnim odnosima s Bandićem kojem su više od dvije godine praktički čuvali većinu u Gradskoj skupštini. S druge strane Možemo! je zaista bila najjača oporbena opcija u metropoli i lako se može dogoditi da im birači to 5. srpnja i honoriraju. Za vjerovati je da bi u prvoj jedinici, u središtu Zagreba, sigurno mogli dobiti jednog, a možda i dva zastupnika. I moguće još jednog u nekoj od četiri zagrebačke izborne jedinice. A s tri saborska zastupnika svatko je ozbiljan politički igrač.
Ako se zaista dogodi da bi SDP mogao slagati većinu, ta bi mu tri glasa moguće bila nužna. Svejedno u Vladi ili izvan nje, Možemo! bi istaknuo svoju cijenu. Budući da im što se tiče ideologije ne mogu ništa, oni bi SDP-u postavili neke ekonomske zahtjeve. Po svoj prilici na tragu onoga što je spominjala Peović koja je, među ostalim, predlagala oporezivanje štednje građana. Bilo bi zaista loše za Hrvatsku da SDP prođe dobro na izborima samo zato što je ostao rigidan oko ideologije. A da HDZ prođe lošije jer je tu pokazao elastičnost. Ako se to dogodi, to će više govoriti o stanju duha u zemlji, a manje i o SDP-u i o HDZ-u. A i ne bi baš bilo lako ispuniti čak i umjerenije zahtjeve koje bi postavili iz koalicije Možemo!.