Nimalo obećavajuće ne zvuči jučerašnja izjava premijera Andreja Plenkovića o tome da su cijene energenata u Hrvatskoj ionako daleko ispod tržišnih, odnosno da su uvijek bile na neki način subvencionirane, pa je jasno da više neće biti prostora da ih se i dalje štiti, dok traje najveća energetska kriza od kraja Drugog svjetskog rata. Realnost je da država ne može zaštititi baš sve građane, a možda i ne mora, jer ima i onih koji jako dobro žive od rentijerstva, raznih trgovanja vrijednosnicama ili kriptovalutama itd. I takvi zaista i ne trebaju imati zaštitu. Samo, to bi značilo uvođenje poreza na nekretnine ili viših stopa poreza na financijske primitke, a to je zalogaj koji država ne može zagristi »preko noći«, nego je prije toga potreban ogroman posao Porezne uprave i drugih službi da utvrde tko čime raspolaže. Dotad, svi smo otprilike u istoj kaši, a iz Vlade kažu kako »većina građana nije ni svjesna da struju plaća 10 puta manje od tržišne cijene«, kako je jučer rekao premijer. A da ponuditi nova rješenja za krizu nije nimalo lako, pokazuje činjenica da unatoč tome što se Vlada ovog tjedna sastala tri puta – oko cijene benzina, oko eura i jučer redovno četvrtkom – još uvijek nisu izašli s novim mjerama za ublažavanje negativnih efekata krize. Zasad se samo puštaju probni baloni, uz izjave kako novca neće moći biti za sve, barem ne do kraja godine i rebalansa budžeta.

Ono što se zasad zna, jest da Vlada planira zaštititi bolnice, škole i vrtiće i za njih će cijene energenata biti kontrolirane, neće biti izručeni golom tržištu, a čak se razmišlja i o tome da se ustanove prebace u status kućanstava kako bi plaćale nižu cijenu energenata.

Sada je ključ na javnim ustanovama, jer gradovi i općine nemaju novca da dodatno pomažu svoje škole, bolnice ili muzeje, a paralelno bi paket mjera trebao uključiti i poduzetnike, samo je pitanje u kojem obliku i za koga. Vjerojatno obrnuto proporcionalno – mali će dobiti veće potpore, a veći malo manje. U tom kontekstu treba gledati i Vladinu jučerašnju odluku o tome da se produžuje financiranje energetske obnove obiteljskih kuća do kraja 2022. godine – uskoro će se vjerojatno donijeti i odluka o sličnim potporama za poduzetnike, koje će se stimulirati da kroz ugradnju elektrana sami proizvode struju. Snižava se PDV na solare, pa sve ide u istom logičnom smjeru ušteda, uz što veću autonomnu proizvodnju energije za osobne potrebe. Čini se da ćemo svi morati postati samoodrživi, da bi bili održivi. Sadašnja situacija u kojoj kućanstva imaju reguliranu cijenu struje i plina jer država subvencionira račune direktno iz proračuna ili preko HEP-a, trebala bi barem zasad ostati u istom modelu, a politika očito procjenjuje da će lakše preživljavati firme nego pojedinci, pa ide k maksimalnoj zaštiti svakoga građanina kao »civila«. Ne samo hrvatska vlast, nego sve europske politike, bile lijeve ili desne, sada su suočene i s dilemom da li ovim problemima s energentima doskočiti dodatnim punjenjem budžeta putem novih poreza za one koji ostvaruju ekstraprofite. Izvanredna vremena, reklo bi se, traže izvanredne mjere i sigurno su prošli dani u kojima će ekstra bogati imati ista porezna opterećenja kao ekstra siromašni. Tako je primjerice klub zastupnika ljevice u Europskom parlamentu već naručio studiju o porezu na ekstraprofit u Europskoj uniji, polazeći od ocjene da je dio europskih kompanija iskoristio COVID-19 krizu i posljedična »zaključavanja« gospodarstva za ostvarivanje ekstraprofita, a isti se trend nastavlja i s energetskom krizom. Ni tzv. desni centar neće moći ostati imun na takve zahtjeve ljevice – ne samo zato jer su se stare ideološke razlike između desnice i ljevice davno izgubile, nego i zato jer i desne vlade trebaju snažnije injekcije za punjenje proračuna, jednako kao i lijeve.

Nije stoga čudo da još uvijek čekamo i nove mjere Plenkovićeve Vlade. One moraju biti socijalno osjetljive, a istovremeno pomoći čak i najvećima u gospodarstvu, jer sve je u istom začaranom krugu. Pritom samoupravu treba rasteretiti na štetu države, koja će povući za nju. Očito, zato ćemo se morati još malo strpjeti u tom očekivanju Godota, no za razliku od teatra apsurda, vlade moraju imati mjerljiva, konkretna i brza rješenja.