Rat u Ukrajini sigurno će mijenjati kartu Europe i svijeta. Ne zato što bi Rusija u tom ratu mogla pobijediti – upravo suprotno, sigurno je da će Ukrajina na kraju završiti u istim granicama u kojima je bila prije ovoga rata, kao i prije 2014. godine, kad je Rusija »ugrabila« Krim.

Ali promijenit će se energetski koridori, slika tih transverzala i longitudinala izgledat će sasvim drukčije nego prije 24. veljače 2022. godine. Dokaz je tome, među ostalim, i sastanak koji je ovih dana održan u slovačkom gradu Košicama, gdje su ministri vanjskih poslova uskladili svoje politike prema uvozu plina iz Rusije. Naravno, cilj je intenziviranje napora u smanjenju ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima, i taj su tekst usvojile Austrija, Bugarska, Hrvatska, Češka, Njemačka, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija te pet zemalja izvan EU-a – BiH, Srbija, Crna Gora, Moldavija i Ukrajina. Riječ je naravno o zajedničkoj europskoj politici postupnog napuštanja kupnje plina iz Rusije. A za Hrvatsku je to itekako važno, jer se radi o više nego konkretnim projektima – planira se proširiti kapacitet LNG terminala na Krku sa sadašnjih 2,9 milijardi kubičnih metara godišnje na 6,1 milijardu. Uz to, Hrvatska je zainteresirana i za gradnju Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP) koji bi se protezao od Hrvatske preko BiH i Crne Gore do Albanije, gdje bi se pak spojio na Transjadranski plinovod (TAP) kojim plin iz polja u Azerbajdžanu dolazi preko Grčke do Albanije te ide dalje do Italije.

To su potpuno novi odnosi snaga. I dok Srbija sa svojim posrnulim predsjednikom Aleksandom Vučićem ad hoc najavljuje svoj novi energetski pravac preko Novog Sada i Vojvodine te Mađarske prema ruskim izvorima, čime se dan po dan udaljuje od Europe, a i zvuči pomalo komično s obzirom na financijske kapacitete koje ima (to jest, nema), istovremeno se ostatak Europe ozbiljno preorganizira za nova, postratna vremena u kojima se više nikad neće oslanjati na Rusiju.

Iako se sve to kosi s europskom klimatskom politikom okretanja prema obnovljivim izvorima, »green dealom«, jasno je da je diverzifikacija energenata jedina budućnost. Vremena su toliko neizvjesna da je svaki energent potreban kao »plan B«, bila to nuklearna energija ili plin. Zato ne čudi da Hrvatska želi sudjelovati u svakom takvom novom projektu.

Kako je poznato, EU uvozi 50 posto plina iz Rusije i dalje, mada EU poručuje kako će »biti spremna u potpunosti živjeti bez ruskog plina najkasnije do 2027. godine«. Naravno, da bi se to ostvarilo, nanovo oživljavaju stare ideje o gradnji plinovoda u Europi. Osim Jonsko-jadranskog, na stolu je i projekt Istočno-mediteranskog plinovoda, a tu je i prijedlog gradnje plinovoda od Alžira do juga Francuske, pa prema Njemačkoj. Pa koliko košta, da košta. Pritom zagovornici gradnje europskih plinovoda tvrde da bi u početku cijevima išao prirodni plin, ali da bi se kasnije njima distribuirali energenti dobiveni iz obnovljivih izvora.

No, energetika je striktno političko pitanje, i zato je jednako važna i vijest o tome da je pod pritiskom većine članica Europske unije Njemačka preksinoć malo popustila i pristala na to da Europska komisija pripremi privremeno ograničavanje cijena plina na europskom tržištu koje bi trebalo potrajati do travnja iduće godine. Tome se Berlin dosad protivio, i to je tek početak daljnjih razgovora. Međutim, ova je situacija, u kojoj je Njemačka uopće morala popuštati Francuskoj, pokazala i tko je aktualni lider Europe, a to je francuski predsjednik Emmanuel Macron, i koji je jedini mogući zajednički smjer. Koliko god to zvučalo briselski i »plenkovićevski«, jer baš je on jedan od glavnih zagovaratelja limitiranja cijena plina, samo ujedinjena Europa može zaustaviti i divljanje cijena plina, i divljanje ruske vojske.

Sve dok se Europa drži zajedno, a posebno Francuska i Njemačka, ruska politika, ruska vojska i ruski energetski ultimatumi možda se mogu zaustaviti. Čim nestane te sloge, podivljat će cijene, a ovi planovi o gradnji novih alternativnih plinovoda rasplinuti kao mjehur od sapunice. Pardon, plina. A Rusija tada neće biti gubitnik.