Ministar financija Zdravko Marić predstavio je jučer rebalans ovogodišnjeg proračuna. Po većini analiza ovaj je prijedlog razborit i jedini moguć. Vlada je u više navrata svojim mjerama spasila domaće gospodarstvo od potpunog kraha radeći ono što radi svaka odgovorna vlast u vremenima žestoke gospodarske krize. Izravnom intervencijom upumpava novac u sustav. Istina, to dovodi do znatnog povećanja proračunskog deficita, ali u ovoj situaciji drugog izlaza nije bilo. Dugovi će se vraćati kasnije. Sada je bilo najvažnije spašavati što se spasiti može. I Vlada je tu napravila dobar posao. S obzirom na činjenicu kako se situacija činila u travnju i svibnju, financijska godina 2020. završit će iznad svih očekivanja. Turizam, za koji se činilo da ga ove godine neće ni biti, ipak je s obzirom na okolnosti napravio možda ne čudo, ali definitivno rezultat kakav su u proljeće mogli očekivati samo nepopravljivi optimisti.

S druge strane, ministar financija optimistički gleda na sljedeću godinu. Najavio je gospodarski rast od pet posto. U slučaju da se u prvoj polovini 2021. zaista pojavi djelotvorno i sigurno cjepivo protiv korone, taj će rezultat biti sigurno ostvaren, lako moguće i premašen. Naime, ovogodišnji će pad biti toliko velik da bi samo djelomična normalizacija korona-kaosa dovela do takvog gospodarskog rasta. Naravno, to bi bilo daleko od razine pretkoronske 2019. te bi se tih pet posto odnosilo na rast iz gospodarske rupe u koju smo upali ove godine. Ali opet bio bi to veliki znak za optimizam. Za očekivati je da bi se, rekao je to uostalom i sam Marić, tamo negdje za dvije godine vratili tamo gdje smo bili krajem 2019. godine. Istina, za nama bi bile dvije izgubljene godine u smislu gospodarskog rasta i hvatanja koraka s razvijenim zemljama Europe, ali u ovoj situaciji to bi bio daleko najbolji mogući scenarij.

Ako bi se famozno cjepivo zaista počelo primjenjivati u proljeće sljedeće godine, došlo bi do takvog vala optimizma da bi se hrvatski turizam mogao brzo vratiti na brojke, ako ne iste, a ono barem bliske onima otprije koronakrize. Možda bi si i tradicionalno racionalni i promišljeni sjevernjaci dali oduška nakon svih problema u koje ih je gurnuo nesretni virus. Usto, povratak u kakvu-takvu normalu doveo bi do ubrzanog rasta europskih gospodarstava koja bi onda za sobom povukla i hrvatsko. Pa bi i zbog toga došlo do povećanja izvoza hrvatskih roba, a ne samo turističkih usluga.
Ali ovo gore navedeno optimistička je varijanta. Do koje bi gotovo sigurno došlo pod uvjetom da korona nekim čudom ispari sama od sebe, onako čudno kako se i pojavila. Što se neće dogoditi. Do ove optimističke varijante došlo bi i ako se brzo pojavi cjepivo. Međutim, što ako ga ne bude do jeseni ili zime sljedeće godine. Ili možda još kasnije. Kratko i jasno, onda smo u banani. Velikoj.
Za razliku od bogatih, uspješnih i efikasnih zemalja kao što su Njemačka ili Nizozemska, Hrvatska ima ograničene rezerve, ali i puno manje prostora za zaduživanje na financijskim tržištima. Javni bi dug u tom slučaju otišao u nebo. Produžetak koronaagonije doveo bi do pada i gospodarskog i osobnog optimizma ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. I u Europi, i u cijelom svijetu. Naravno, moguća je i neka srednja varijanta. Da se cjepivo pojavi negdje krajem ljeta ili početkom jeseni.

Bilo kako bilo, ova Vlada je u gospodarskom smislu jako dobro odradila ovu koronakrizu. Sada bi trebala utakmicu privesti kraju. Istina, problem je u tome da ne znamo igramo li njeno prvo ili drugo poluvrijeme, kao ni to koliko će trajati sudačka nadoknada. Ali jednom će završiti. A dok traje, trebamo se pripremati za to da njen kraj dočekamo što spremniji. I da novac koji će doći iz EU-a kroz sljedećih deset godina dočekamo spremni. Velika su to sredstva. Ali čak i ona koja dolaze kao nepovratna pomoć, neće se moći ulupati bez veze. A kamoli ona koja će doći kroz formu kredita. Hrvatska je u zadnjih 30 godina propustila niz prilika. Za većinu tih promašaja si je sama kriva. Iako smo sada u vrlo nezavidnoj situaciji, vidi se svjetlo na kraju tunela. Prilika će se ponovo pojaviti. Ako i nju propustimo, pitanje je kada ćemo, i hoćemo li uopće, dobiti drugu.