Ono što se trenutno događa u riječkom brodogradilištu »3. maj« uopće nije bezazleno. Riječki škver opet je doveden u situaciju da se potpisani ugovor o gradnji broda za kanadskog naručitelja ne može ispoštovati. Svakog mjeseca kada je vrijeme za isplatu plaće radnicima stižu vijesti da ona kasni. Uz to treba dodati da je na djelu i upravljačka kriza jer je vrlo izgledno da direktor Edi Kučan neće dobiti novi mandat. Sindikati su sazvali konferenciju za novinare kako bi poručili da je situacija vrlo ozbiljna i pozvali državu koja je vlasnik »3. maja« da intervenira kako bi se spriječio najcrnji scenarij. A činilo se da je riječki škver prebrodio najteže dane. Kada bi pitali građane Rijeke može li biti da nema »3. maja«, vjerojatno bi velika većina odgovorila da to ne može biti. Rijeka bez svoga škvera ostala bi bez onoga što je sinonim za grad. To je brodogradnja. Je li zaista tako, pitanje je. Kronika riječke distopije, kada je riječ o industrijskoj proizvodnji, svjedoči da je sve moguće. Moguće je da nestane tisuće radnih mjesta u proizvodnji, kao što je moguće da se još samo rijetki sjećaju proizvodnih pogona Torpeda, »Rikarda Benčića«, Tvornice papira. Iako se tragedija dogodila relativno nedavno, Rijeka je ostala bez proizvodnje mlijeka i mliječnih proizvoda, a nekada moćna tvrtka Brodokomerc je na koljenima i pitanje je što će biti s nekada najvećom riječkom maloprodajnom mrežom. Distopija funkcionira na način da ljudi misle da nešto nikako ne može biti, a onda kada ipak bude, pomire se s tužnom stvarnošću jer se život mora nastaviti. Kakav život, time ne treba previše razbijati glavu jer u životu uvijek ima onih kojima promjene unište život i onih koji prođu malo bolje. Prvi zašute u svojoj muci, a drugi se nastave boriti za život.

Dobro, nije »3. maj« još jedno poduzeće. To je simbol grada. Iza njega stoji država, stoji lokalna politika. Država kao vlasnik, a lokalna samouprava je nadležna za prostorne planove u kojima je ucrtano kao u kamen da je na prostoru riječkog škvera područje za brodogradnju. Samo, jao onom koji se previše uzda u državu i u lokalnu samoupravu. Nebitno koji je politički predznak državne ili lokalne vlasti. Na kraju će i jedni i drugi naći dobar izgovor zašto nešto ne može biti dalje. Politička volja može se promijeniti preko noći, kao što će se pronaći tisuće argumenata zašto je do promjene došlo. Netko će reći da »3. maj« ne može biti još jedno poglavlje riječke distopije. Upravo zbog najvažnijih urbanističkih dokumenata, a to su Prostorni plan uređenja i Generalni urbanistički plan. Da je u ovom trenutku pitati gradske vijećnike u aktualnom sazivu što misle o promjeni prostorne dokumentacije kada je riječ o namjeni brodogradnje na Kantridi, svi će oni reći da se to nikada neće dogoditi. Isto će tvrditi i riječka izvršna vlast. Nema u to nikakve sumnje. Jer je riječka vlast sklona »3. maju« i stalo joj je da ne dođe do njegove propasti. Grad Rijeka ne može napraviti puno kada je riječ o upravljanju tvrtkom, ali kada god je trebalo otpisivati dugove nastale na osnovi neplaćene komunalne naknade, ili ih reprogramirati, izašlo se u susret. Izaći će se opet, to je sigurno. Ipak, dogodi li se najgore, je li moguće vjerovati da će riječka izvršna i predstavnička vlast, bez obzira na to kojeg političkog predznaka bude, konzervirati prostornu dokumentaciju na atraktivnom području i da će zauvijek inzistirati da tamo bude brodogradnja.

Neusporedivo je, ali uzmimo jedan drugi primjer. Područje oko stadiona na Kantridi bilo je u prostornim dokumentima označeno kao sportsko-rekreacijsko. Što je i logično. Budući da Grad Rijeka ne postoji sam zbog sebe, već mu je svrha omogućiti građanima kvalitetan život koji podrazumijeva i adekvatne sportsko-rekreacijske sadržaje. Činilo se isto tako da će nogometaši Rijeke zauvijek ostati na Kantridi. Onda je došao investitor, Social sport, pa je kupio klub, pa je odlučeno da će se Rijeka preseliti privremeno na Rujevicu gdje će se izgraditi nogometni kamp. I bilo je tako. Privatni vlasnik je zatražio da se promijene prostorni dokumenti kako bi se izgradio novi stadion na Kantridi. Napravio je to nekoliko puta, a ovaj zadnji zahtjev je megalomanski s gradnjom nebodera. Riječka gradska vlast je bezrezervno podržala nastojanja potencijalnog investitora, a napravilo je to i Gradsko vijeće. U prijevodu, sportsko-rekreacijsko područje na Kantridi moglo bi postati ukras za stambeno-poslovnu gradnju velikih razmjera. Valja se nadati da se slično nikada neće dogoditi s »3. majem«, ali do sada ispisana poglavlja riječke distopije upozoravaju da je to i te kako moguće.