Neprihvaćanjem izvješća HERA-e, poslali smo jasnu poruku, rekao je jučer u Saboru državni tajnik Ivo Milatić, govoreći o posljedicama afere Ina. I doista, činjenicom da su se i vladajući i oporba usuglasili oko toga, zaista jest odaslana vrlo jasna poruka javnosti.

Prvo, oporba je svojim potpisima tražila razrješenje svih čelnika iz agencije koja bi trebala nadgledati poslove u sektoru energetike, pa i osnivanje novih tvrtki koje se registriraju za (pre)prodaju plina i drugih energenata, a u slučaju mega-afere u Ini, gdje su »mali igrači« tipa Damira Škugora odjednom počeli prodavati masu plina za visoke cijene, a nitko to nije primijetio. Iako taj oporbeni prijedlog nije prošao, što je čisti folklor i rezultat činjenice da vladajući naprosto ne prihvaćaju prijedloge oporbe čak i kad je oporba u pravu, činjenica je da su i vladajući o ovom slučaju rekli svoje. Čim je HDZ podržao prijedlog o razrješenju čelnika HERA-e, bilo je jasno da se i oni sami ograđuju od onoga što je afera Ina postala. Državni tajnik Milatić u pravu je kad kaže da su vladajući poslali jasnu poruku: oni krivnju za Inu vide kao individualiziranu, a ne kolektivnu, i poruka je da vrh HERA-e mora odgovarati jer nisu vidjeli očigledno – a to je pljačka.

Oporba je pritom u krivu ako misli da će aktualno vodstvo HDZ-a bilo koga pojedinačno štititi. Ta su vremena prošla. S obzirom na to da premijer Andrej Plenković sebe ne vidi kao krivca za tuđe krimene, što vjerojatno i nije, uzalud postaje ta kolektivna prozivka i kolektiviziranje krivnje. Uostalom, Plenković je još od »afere vjetroelektrane«, pa sve nadalje, do zadnjeg HDZ-ovca koji je istog trena isključen iz stranke čim se našao u nekoj aferi, jasno poručio da ne namjerava štititi nečiju osobnu (ne)odgovornost ili kriminal.

To i HDZ-ovce kao takve stavlja u novi položaj, na kakav nisu ranije navikli, kad su mislili da imaju kolektivnu krivnju, ali i kolektivnu obranu. Toga više nema, i kao što se Plenkovićev HDZ odrekao onog »bisera« koji je u Karlovcu krao željezo za svoju privatnu investiciju, jednako tako više očito nema zaštite ni kad su posrijedi veliki slučajevi poput Ine.

Na žalost opozicije, koja je vrlo često paušalno lupala iz svih oružja, a poslije se pokazalo da to nažalost ne nosi i povećanu podršku javnosti, ni povećan rejting u anketama, a na kraju ni na izborima.

Tako je pomalo uzalud Nikoli Grmoji i mostovcima vikati i grmiti, pa izvoditi svakodnevni show u Saboru, jer na to se još malo tko da upecati. Koliko god afera Ina bila među najvećima u povijesti hrvatskih afera, ona možda ipak neće pomesti Plenkovića. Morat će odgovarati hrvatski članovi uprave Ine, a mađarski već jesu, makar kao moralni čin. Na kraju je pomalo tužno da su prije reagirali Mađari nego sami hrvatski predstavnici u vrhu Ine, ali jasno je da se oni »grebu« za otpremnine koje im omogućuju dobri menadžerski ugovori što su ih već mnogo ranije potpisali.

U svakom slučaju, teško se od ove Vlade, a i njezinog prvog čovjeka, može očekivati da će štititi kriminal ili pripadanje bilo kakvim aferama. To je zapravo teza na kojoj Plenković već skoro od posljednjih parlamentarnih izbora uporno inzistira, da kriminal ima ime i prezime, i da cijela stranka, pa makar bila osuđena za ranije postupanje, ne može biti stavljena u isti koš s onima koji su u aferama sudjelovali. To u velikoj mjeri izbija adut iz ruku oporbe, a Plenković pak pragmatično igra na kartu individualizacije kriminala i afera, pri čemu, bogme, imaju što reći i SDP-ovci koji su u svojim redovima dosad već imali niz primjera da su njihovi zastupnici sudjelovali u aferama, a da nakon toga nisu napuštali mjesta u Saboru, niti su svi tako promptno isključivani iz partije kao što su ovi iz HDZ-a.

Tako da relativizacija više ne igra, čini se, a Plenković može samo biti zadovoljan što su njegovi u Saboru dosljedni novoj stranačkoj politici, pa jednoj HERA-i daju negativnu ocjenu, jednako kao i oporba.