Kad god da se dogodi objava sudbinskih nekih odluka, a hvala svevišnjem u nas se odluka na koje su lijepi oznaka »velevažno« donese svako malo, red je nazvati obiteljskog »vrhovnog vođu« da ga se priupita što on o tome misli.

– I što veliš na ovo povećanje plaća? – pita se starinu, jer kad je odluka sudbinska, onda mora da je vijest doprla do svakog, pa i onog najdaljeg kutka ove zemljice.

– Kakvo povećanje? Kome? Čije? – pita on, očito neupoznat s temom.

– Pa dužnosnicima, predsjedniku, premijeru – krene podsjećanje, jer nije nemoguće da je kraj ljetnih obaveza jednostavno već smetnuo s uma nešto što mu je sekundu prije bilo važno.

– Nemam pojma, totalno me zaobišlo – iskreno će starina.

Ma, tad proradi u njega interes, k’o i obično kad mu instinkt natukne da se radi o nečem velikom i važnom.

– I koliko su povećali plaće? – pita.

– Preko 60 posto – velimo.

– Samo toliko!? – ironično će starina.

– A da. Još malo pa skoro duplo – slikovito ćemo.

– A penzionerima ništa – na to će on.

– Pitaš, ili zaključuješ!? – pitamo ga.

Ne dobismo odgovora. Nije on imao potrebu na ovu temu, barem za sada, više ništa reći. Zato i ovaj kratki razgovor s vrhovnim vođom jedne male i posve prosječne obitelji slikovito pokazuje kako je

Vladina odluka o podizanju plaća državnim dužnosnicima, ona kojom se, kako se to službeno poručuje, osnovica njihovih plaća izjednačava s osnovicom u javnim i državnim službama, što se naroda tiče, isključivo i samo pitanje razuma i osjećaja.

Razum njemu, naime, lijepo govori da mu se ne treba dodatno nervirati u ove vrele ljetne dane, dane koji ga ionako čine razdražljivim toliko da do podne ne voli ni sebe ni sve ono što u novinama piše, a od podne već ne voli večer kad će uz zakonitu, kraj širom otvorenih prozora kroz koje ni dašak vjetra u kuću ne ulazi, morati gledati tursku sapunicu na malom ekranu.

Osjećaji ga zato tjeraju da se s pravom pita »gdje sam tu ja« i »gdje smo tu mi«, pa da sve pošalje, štono bi susjedi s istoka rekli, u krasan peršun. Na pitanju impozantna povećanja dužnosničkih plaća razum i osjećaji jednostavno se tuku sve u šesnaest, tuku da je milina.

Za početak razum kaže kako je tajming za donošenje ove odluke upravo savršen, savršen što se Vlade tiče. Znaju oni kako to ljeti funkcionira, znaju da se protestni glas naroda ne čuje od teške mehanizacije koja kopa asfalt gradova, od cike turista po kaletama i plažama, od cijuka svih tih upaljenih klima i ventilatora.

I na svjetskoj razini je uzbudljivo, bilo da ste ljubitelj Olimpijskih igara, ili obožavatelj američkih predsjedničkih izbora. Sve je kako treba biti i taman tako da se javnosti servira podatak o potrebi da se čelnicima plaće povećaju poprilično.

Nekom pet, nekom četiri i po, nekom tri, tisuće eura dakako. A kada na ovu temu televizije odrade koju anketu među pukom, teme više neće ni biti. Tako to rade razumni političari.

Osjećaj zato ne vara. Baš ovako odabran tajming za donošenje ovakve odluke potvrđuje kako je politika perfidne neke naravi, sklona eskiviranju bilo kakve javne rasprave, imuna na polaganje računa ikom, tim više ako je akt taman takav da se donosi u svekolikom jedinstvu svih koji se dužnosnicima zovu.

A ovo povećanje jest ujedinilo i lijeve i desne, i centralne i suverene i liberalne, i ove što mogu i ove što ne mogu ništa. Ako si narod, osjećaj je nepogrešiv da su te zaobišlo skroz. Jer, plaće su, je l’ te, posve osobna neka stvar. Svatko se sa svojom nosi kako zna i umije.

Nije, doduše, da se premijer nije potrudio objasniti neke od razloga za ovakvo dizanje plaće dužnosnicima. Recimo reče da je ovo antikoruptivna mjera. Zgodno se to pojašnjenje poklopilo s činjenicom da je isti taj dan Europska komisija u svom izvještaju pohvalila Hrvatsku zbog rasta plaća sucima, jer to, ocjenjuju, jača neovisnost pravosuđa.

Pa ako će pravosuđe biti neovisnije što su suci bolje plaćeni, onda će, razum kaže, i naši ministri sada kada su bolje plaćeni radosnije, kvalitetnije, poštenije, veselije obavljati svoj posao.

Nema uistinu smisla da je ministar u vlastitu ministarstvu recimo 50. i 500. po redu po visini primanja, a odgovornost mu najveća. Kad je tako onda je gotovo s pravom fragilan i podložniji svakojakim izazovima. Pa je razumljivo da veća plaća čini da je fragilnosti manje.

Osjećaji međutim otvaraju drukčiji perspektivu. Logika i premijera i Europske komisije zapravo je posve začudna i sugerira da se svijet promijenio posve i to na gore i to odnedavna, taman da se čini da je zahvaljujući njima. Ljudi su, naime, odvajkada radili da bi pošteno zaradili svoju plaću.

Danas ih očito moraš unaprijed platiti, navabiti velikim novcem da bi pošteno radili. Pa je osjećaj da je nešto tu bazično pošlo po zlu. Na koncu, ako je ovo recept za suzbijanje korupcije, kad ćemo ga početi primjenjivati na nižim razinama i koliko će nas to samo koštati!?

Na sličnim se nekim osnovama tuku razum i osjećaji i kad premijer kaže kako je ovo pitanje došlo na dnevni red i zbog svih postignuća ove Vlade. Pritom navodi rast minimalne plaće, pa prosječnih plaća, pa odgovorno upravljanje financijama, pa ulazak u europodručje, pa Schengen.

I ima rezona sve, i velika su to postignuća, i lako je razumjeti ministra koji se ni pohvaliti ovim dosezima ne može kad mu se iza leđa smiju svi koji su bolje od njega plaćeni a on im je šef, da puste privatnike, poduzetnike i ine koji od para ne znaju gdje bi i ne spominjemo.

Samo, što nas nisu učili da je dobar osjećaj već to što činiš velike stvari za svoju zemlju, to što te narod voli i vazda nanovo bira, to što te tapše po ramenu i što su tu vrata otvorena svuda i to s razlogom!? Gdje nestade čast, i je li joj to pala cijene posve!? I nisu li sva ta postignuća, štono bi se reklo, u opisu radnog mjesta.

»Vrijeme je da oni koji izlaze na izbore, koji su imenovani na političke dužnosti, također imaju adekvatnije valoriziran rad. Ovo je samo prvi korak, povećanje osnovice koju povlačimo na razinu osnovice za državne i javne službenike, a ministar Habijan i njegovi suradnici će raditi na novom okviru za plaće dužnosnika jer smatramo da i taj posao treba biti adekvatno plaćen u Hrvatskoj«, izjavio je također Plenković.

Ni tome se, s one razumske strane, nema što prigovoriti. Uistinu jest velika odgovornost na svom življu koji smo izabrali, da vodi i nas i državu. Stres je to svoje vrste, izloženost posvemašnja, traži to i vještina i znanja i red je da se ljudima osiguraju prihodi koji će im omogućiti da se usredotoče isključivo na svoj posao.

Premijer, ministri, pa i predsjednička plaća da se ne sramoti pred svijetom ako ga gdjekoji kolega u kasni neki sat priupita kolika mu je, ima to smisla. Ali zastupnici!? K vragu, uza sve dužno poštovanje, koja je to razina njihova stresa, pa još u ovako posloženom sustavu, da im treba 60-postotnom dozom ublažiti bol!?

Osjećaj je neki da je i ovako većina njih preplaćena. Osjećaj je da je mnogima od njih saborska stolica vrh vrhova, dosanjan san koji omogućuje lagodnost u svakom pogledu, radili svjesno ili ne radili.

I osjećaj je loš kad vidiš kako oporba baš ništa loše nema za reći vezano za povećanje plaća. Svi su eto uvjereni da vrijede oni i više od tih 60 posto povišice. Da vrijede više, valjda bi koje izbore, božeprosti, nekad i dobili. Ili se, barem, izborili da te vražje plaće rastu svuda i svakom makar koliko.

A reče premijer i to kako je jedan od razloga za ovo povećanje i želja da se privuče ljude da se bave politikom. Taman da se otvori pitanje dugogodišnje negativne selekcije, neulaganja u ljude, činjenice da je bazen presušio toliko da se više nema koga iz njega zagrabiti, a da možeš staviti ruku u vatru da nije kvaran i kad je tvoj.

Politika je svih ovih godina činila sve da ne bude privlačna uopće, taman da i razum i osjećaji kazuju kako će tu trebati puno više od debele bušte da se ikog, mladost neku kvalitetnu prije svega, natjera na angažman u ime općedruštvenog boljitka.

Dalo bi se vesti još i o razumu i o osjećajima, ali ‘ajde, recimo da se od nečijeg boljitka mora krenuti. Ma, 60 posto!?

– Samo toliko!? – pita »vrhovnik«, krajnje ironično dakako.

Samo toliko. A ljeto je i razum nalaže da se čim prije zaboravi, svim osjećajima usprkos.