Imamo predsjednika Republike koji laže. Imamo ministra obrane koji falsificira izvještaje koje šalje u državni parlament. Tako barem jedna od drugom govore dva glavna čovjeka koja se brinu o tome u kojem su stanju naše oružane snage. Ne pričaju već godinu u pol, a ni prije toga nisu bili baš u najsjajnijim odnosima. Koliko je situacija u ovom resoru kaotična pokazuje i događaj s kraja 2021. kada je načelnik Glavnog stožera unutar vojarne zabranio ministru obrane da se obrati vojnicima. U normalnim demokratskim državama prvi vojni časnik kada sretne svog ministra može samo stati mirno i eventualno reći – na zapovijed. Kod nas samo što ga ne istjera iz kasarne. Ali to čini na zapovijed vrhovnog zapovjednika koji to u Hrvatskoj u miru nije. U ratu jest. Ali kada jednu pitanju Hrvatska kako u formalnom smislu rat počinje – to nitko ne zna. Dakle ministar i predsjednik jučer su se još jednom javno gadno počupali. Ni prvi, a kako stvari stoje definitivno ni zadnji put.

Od svih tih njihovih sukoba u nekima se može odrediti strana koja je u pravu, u nekima ne može. Recimo, kristalno je jasno da je Banožić u pravu kada je u pitanju način kako predsjednik može koristiti materijalna sredstva. Trebao ni njegov Ured poslati zahtjev u MORH i zatražiti da mu se na raspolaganje da zrakoplov, helikopter, brod ili nešto treće. Onda MORH kaže da može pa pošalje dopis načelniku Glavni stožera koji onda izdaje konačnu zapovijed. Rješenje zaista jest krajnje bizarno, da se ne upotrebljava neki jači izraz, ali takvo predviđaju aktualni propisi. Ustav kaže da je vrhovni zapovjednik predsjednik, ali smo koji red dalje kaže da se njegove ovlasti detaljno propisuju Zakonom o obrani. A koji zahtjeva gore spomenutu, u osnovi besmislenu proceduru. Ali nju propisuje Zakon i kao takvu su je poštovali i Stipe Mesić i Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović i sam Zoran Milanović u prvih šest ili sedam mjeseci svog mandata. Da bi onda odlučio izravno zapovijedati vojskom bez posrednika. Kolateralne žrtve ovog sukoba su vojnici iz njegove pratnje koji ne dobivaju dnevnice jer im je, rečeno civilnim jezikom, putni nalog potpisala neovlaštena osoba. Nije ni Banožić bez odgovornosti za ovaj sukob. Bez ikakve potrebe javno je ponizio Milanovića poslavši u mirovinu zapovjednika Počasne zaštitne bojne kojeg je predsjednik želio zadržati u sustavu Oružanih snaga.

Što se tiče ovog najnovijeg sukoba teško je reći tko ima pravo. Odgovor na pitanje je li potrebno prethodno mišljenje šefa države prije nego MORH upućuje neko izvješće u Sabor skriven je u labirintu često nejasnih i proturječnih odredbi aktualnog Zakona o obrani. A što se tiče stanje oružja i opreme riječ je o klasificiranim podacima koje šira javnost ionako nema pravo znati.

Jedino rješenje za ovu situaciju jest da se sve ovlast ndad Oružanim snagama, od zapovijedanja do brige o materijalnim resursima, prepuste jednoj od dvije strane. Jedna bi dakle varijanta bila da vojskom zapovijeda Vlada. Takvo je rješenje u svim parlamentarnim monarhijama, a od republika ima H-ga Izrael. Da je takvo rješenje dobro pokazuje i činjenica da ta država već desetljećima pobjeđuje u svim ratovima koje je vodila. Uostalom, pomalo jest neprirodno da Vlada koja vodi zemlju nema ovlasti za zapovijedanje vojskom.

Međutim, postoje i brojni argumenti da se cjelokupna skrb o vojsci da izravno izabranom predsjedniku Republike. Takvo bi rješenje bilo povratak na situaciju iz devedesetih kada je šef države imao potpune ovlasti nad vojskom. I to se pokazalo učinkovitim. Hrvatska je u ratu pobijedila puno jačeg protivnika, među ostalim i zbog toga jer nije bilo nikakvih prijepora oko toga tko izdaje zapovijedi. Mada bi u tom slučaju trebalo Ustav dotjerati i u nekim drugim stvarima.

Jasno je da ovako više ne može. Ali će morati jer nije moguć ni najelementarniji dogovor između Vlade i predsjednika, a kamoli između saborske vladajuće većine i oporbe. Tako da ovo što se jučer dogodilo jest samo jedna epizoda u kontinuiranom sukobu dva zagrebačka politička brda. Prije će dogovor postići Zelenski i Putin nego Plenković i Milanović. Baš kao i stvarni rat u Ukrajini i ovaj hrvatski politički trajat će još jako dugo.