I nema ljeti velikog izbora, onog televizijskog. Ili ćeš na javni servis gdje su reprize koječega, ili ćeš put komercijalnih postaja na kojima su sapunice. Odlazak put jedne komercijalne TV kuće već godinama znači da će te se ljeti u udarnom terminu podati turskim sapunicama ili telenovelama. Što se pak konkurentske TV kuće tiče tamo su ovoga ljeta iznenadili ponudom na slovenskom. I bome osjeti se ta neka bliskost sa susjedima, svidi se čovjeku gdjekoji scenaristički proplamsaj nama tako blizak i znan poput spomena zdravstvene reforme recimo, ili one boce rakije u ruci dobroga mesara kad dozna da mu je kći trudna a otac djeteta neodgovorni mulac. No, na stranu sad detalji. Ono što je bitno i srcu drago jest činjenica da se ushit fanova razlikuje baš ovisno od toga za koju su se, tursku ili slovensku, sapunicu odlučili. Pa dok stara mati, poslije mali milijun odgledanih epizoda »srca koje je u kavezu«, na benigan upit gledala li se odgovara s konstatacijom »k vragu ih daj, nikad ovo završit’ neće«, njena mlađa verzija odana slovenskoj sapunici nekidan ushićeno poskoči na stolcu i vikne »znala sam« u trenu kada je Julija priopćila Božiću da je baš on otac njihova djeteta. To da kraja nema i to da buljimo u ekran makar znamo kud će nas priča odvesti dvije su važne odrednice svake sapunice, bila ona dobra ili loša. Jer, kako kako kaže Wikipedija kad potražite što to sapunica jest: »Sapunice na početku imaju okvirni glavni zaplet i likove, ali se njemu tijekom odvijanja radnje pridodaju novi likovi i podzapleti, koji, nakon što glavni zaplet završi, postaju glavni zapleti. Time bi se trebalo garantirati kontinuirano trajanje radnje, odnosno serije.«

Ivan Penava i Mario Radić više ne razgovaraju! Stajalo je to, a bome i još uvijek stoji, na naslovnici eminentnog tjednika. Pri tom ispod velikih portreta dvojice ideologa Domovinskog pokreta vrišti žarko crvena boja taman da se svekolikom čitateljstvu svi alarmi momentalno upale. Penava i Radić više ne razgovaraju. Da je bilo vremena da se publika bolje saživi s glavnim junacima pa da se moglo stroga i formalna prezimena iz naslova promijeniti imenima ako ne i nadimcima, bilo bi poput naslova kratkog sadržaja tjednih epizoda telenovele koja je nakon podužeg postojanja konačno ušla u epizode koje tjeraju na napeto gledanje. Vrag bi ga zapravo znao kada se tu u DP-u radnja počela sapuničarski plesti, možda je krenulo rastakanje u trenu najvećeg stranačkog trijumfa, onog izbornog, no nije ništa puk tjeralo na pečenje kokica i pažljivo motrenje serijala praktički sve do jučer. Odabir zastupnika i ministara, koaliranje s strankom koja ti je uzor jer drugog uzora naša politička scena i ne nudi, Radićevo »malo bi, malo ne bi« u Vladu i Penavino »svakako u Vladu«, sve je to bilo ipak i prije svega neka više puta viđena igranka igrača kojima fali iskustva kad su velike igre u pitanju. Pucala su i čvršća prijateljstva kad bi se okusilo malo kako je slasno biti na vrhu, ili barem pri vrhu, pa zašto ne bi i ovo između Radića i Panave. No, onda je Penava odlučio sazvati izborni Sabor stranke za kraj kolovoza. I druga strana je šiznula posve. Kočnice se posve popustile taman da nam to što Penava i Radić više ni ne razgovaraju otvori oči. Tako to sa sapunicama bude, vazda se mora odvrtjeti nekoliko desetaka uvodnih epizoda da se sve razigra. Ovo je ipak posve potentna sapunica, pa još na desnici koja se u slogu, hrabrost, čojstvo, herojstvo i štošta drugo časno kune. Jedina je nevolja što ona Wikipedija o sapunicama kaže i ovo: »Izraz sapunica je s vremenom stekao loše značenje, te se njime često označava na početku kvalitetna TV serija u kojoj producenti i scenaristi bizarnim i neuvjerljivim zapletima pokušavaju povećati gledanost ili produžiti trajanje.«

Kreće turneja stranačkih lidera po podružnicama, javljanje zoomovima u dnevne informativne emisije, prozivke svake vrste. Penava naokolo šeta u društvu ministara i zastupnika. Radića nema nigdje, ali su u njegovo ime glasni svi koji o Panavi misle loše, ako ne i najgore. Penava i dalje ide naokolo praćen svim DP-ovim ministrima i zastupnicima. Radića nema nigdje, ali ima recimo Igor Peternel da o Penavi kaže sve najgore. Penava hini da ga to ne smeta dok naokolo šeta u pratnji svih DP-ovih ministara i zastupnika, ali kad ga već toliko prozivaju red je ipak da poruči kako stranku ne mogu voditi ljudi iz sjene. E to više ni onaj iz sjene nije mogao izdržati, pa je iz sjene izašao! K vragu, taj izlazak na vidjelo čovjeka iz sjene ne da je dostojan najboljih sapunica već nudi materijala i za niz drugih žanrova samo da je dobra i ambiciozna redatelja. Ali, ne treba nama to, mi smo priprost narod kojem je sapunica potaman.

I izađe Radić iz sjene, i ukaže se na ekranu, i stane svijetu sučelice da bi u stilu Dragana Primorca poručio: »U svom radu bit ću predsjednik koji spaja, a ne razdvaja!« Štono bi narod rek’o: »Wow!«

– Danas televizijske kuće često koriste termin dramska serija kako bi gledatelje uvjerili da je riječ o seriji kvalitetnog sadržaja – kaže također Wikipedia. Krajnje alarmantna naslovnica, a onda i televizijsko ukazanje Radićevo prouzročili su niz ozbiljnih TV priloga na temu raskola u DP-u. Silom se stvara ozbiljan sadržaj od istinabog korektne nizanke predvidivih radnji. Svi eto znaju da će se stranka raskoliti, a nikoga više i ne zanima zašto su dojučerašnja braća uopće prestali razgovarati. Zato se iz bogatog scenarističkog arsenala pisanog za ovakve prigode vadi teška artiljerija. Spominje se spaljena zemlja, čeka se poziv na Sabor koji nikako da stigne, a dojučerašnji suborci jedni druge i na sudove daju, zbog novca dakako, taman da spomen ratnog puta i mjerkanje tko je tim putem dulje gazio više nalikuje na stilsku figuru nego li na išta bitno. Zaigrali se svi taman tako da raskola sad već uistinu mora biti kad su se već dva najjača igrača odlučila okušati na izborima. Pa kom’ obojci, kom’ opanci. Tko preživi pričat će, odnosno tko pobijedi itekako će krojiti stranku po svom guštu, taman da onaj drugi i nema što nego osnovati svoje neko krilo. Domovinski pokret 2.0. Što bi falilo!? Od toga se da epizoda sapunice napisati i realizirati koliko vam drago, puno više nego od umjetne strepnje hoće li napuknuti koalicija HDZ-a i DP-a ako Radić pobijedi. Neće, a i da pukne već će HDZ-ova vrhuška, ljudstvo što cijelo ljeto hoda naokolo odjeveno poput prvopričesnika u snježno bijele košulje, naći neko rješenje, za sebe najbolje. Uostalom, uspijeva im evo tri mandata.

Bilo kako bilo, sljedeći vikend nas čeka veliko finale prve sezone ovog dramoleta. Oni koji su se navukli makar ih se direktno uopće ne tiče dakako da će to finale odgledati, ali bez nekog zluradog sladostrašća kako bi se možda od mrskih promatrača širokog spektra očekivalo. Jer i nema se tu čovjek čemu veseliti. Sve su naše sapunice jedna drugoj nalik. Rugati se jednoj dok te tare ista takva druga bilo bi licemjerno. Razlika je samo u nekoj nazovi estetici, redateljskom pristupu. SDP će tako svoje čelništvo birati nakon što to DP učini. I ne kriju u SDP-u da su sretni što se kraj DP-a nitko njima ne bavi. Taman da i opet mogu odglumiti živost pjevušeći onu staru o politici kontinuiteta. Evo se i Ranko Ostojić opet javio da će u bitku za predsjednika stranke. Tu vrijeme kao da je stalo. Tu pomoći nema, ali ni raskola, ni bratoubilačkog rata, ni napetice. Nema ništa. To traje u vjekove poput turske sapunice. I tu je jedina razlika ta što su onomad, kad je SDP bio na vlasti, ako se itko toga sjeća, premijer i ministri hodali naokolo u prvopričesničkim bijelim košuljama, ali s rukavima podvrnutim do lakta. Razliku čine podvrnuti rukavi, ma i opet je to, ipak i samo i najčešće, dobra stara sapunica, ona za koju je, definicija kaže, jedino bitno da joj radnja garantira kontinuirano trajanje.