I to smo doživjeli – jedno državno tijelo koje će se sastati i objediniti prisustvo predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, bit će Vijeće za obranu. Sastat će se idućeg mjeseca i donijeti važne odluke o izmjenama Zakona o obrani i drugim temama. To su čak dvije vijesti u jednoj – vrh države trebao bi se prvi put uživo sastati (ako ne bude nekih iznenađenja dotad) nakon doslovno pet godina, a uz to vijest je i povratak obaveznog vojnog roka u Hrvatsku.

Iako zvuči loše, i nijedna majka i otac 17-godišnjaka danas se u Hrvatskoj ovome ne raduje, spomenut je niz beneficija. Prvo, vojni rok trajat će dva mjeseca, dakle mnogo manje nego nekad u JNA, a i kraće nego neposredno nakon Domovinskog rata, kad je trajao 10 mjeseci. Uz to, što nije nevažno, ročnici će imati pravo na naknadu od oko 1.100 eura mjesečno, uz smještaj i hranu. Nekad su vojnici imali samo smještaj i hranu, a služenje je bilo obaveza bez naplate. Nadalje, vrijeme provedeno u vojarnama bit će uračunato u radni staž, a ročnici će imati prednost pri zapošljavanju u javnim i državnim službama – ovo je detalj koji je također važan jer danas su plaće u tim službama više nego solidne.

Što je najvažnije, priziv savjesti ostaje prisutan kao institut, i to kroz dvije opcije – prva opcija odnosi se na služenje u sustavu civilne zaštite, koje će trajati tri mjeseca. Tijekom ovog razdoblja ročnici će biti osposobljeni za djelovanje u kriznim situacijama poput požara, poplava ili potresa. Naknada za ovu opciju trebala bi biti manja i iznositi 250 eura. A druga opcija uključuje četiri mjeseca službe u lokalnoj samoupravi, gdje će ročnici obavljati poslove poput čišćenja kanala ili košnje trave i slično, a tek se raspravlja hoće li to biti plaćeno, s obzirom na to da će biti kod kuće.

Dakle, može se realno očekivati da će se mladi momci masovno prijavljivati za civilno služenje – lokalne samouprave mogu odahnuti, dobit će dosta besplatne ili posve jeftine radne snage. Isto je i s civilnom zaštitom, a ako se u sve uključi i HGSS kao krak civilne zaštite, možda to nekima postane i dodatni izazov.

Ono što je još važno u ovom prilično liberalnom pristupu povratka vojnog roka u Hrvatsku jest i činjenica da prijedlog tek ide u dugotrajnu javnu raspravu. »Kuhat« će se pred javnošću mjesecima – prvo ide u javno savjetovanje u lipnju, onda tek ide u Sabor na prvo čitanje pred ljeto, a tek najesen će se o tome glasati. Primjena bi trebala krenuti u prosincu ove godine. Dakle, predlagatelj je uzeo masu vremena da se osjeti bilo javnosti o ovoj osjetljivoj temi.

Vojni rok u Hrvatskoj je ukinut u mirna i bogata vremena početkom 2008. godine kad je Europa jačala i slavila svoje demokratske vrijednosti. Hrvatska tada nije bila dijelom EU-a, a ni NATO saveza – ušli smo 2009. godine, i to je bila garancija da ćemo ostati trajno zaštićeni pod velikim kišobranom moćnog Zapada. Trošenje na vojarne i obranu tada je bilo neracionalni trošak, i vojni rok je ukinut.

Da nam je 2009. netko rekao da će danas EU i NATO biti pred raspadom, a da je Europa de facto u ratu s Rusijom, mislili bi da je poludio.

U međuvremenu su stasale generacije nekih novih klinaca koji ne mogu zamisliti držanje puške u ruci, a jednako tako i bilo čije naredbe. Da njih netko budi u 5 ujutro i tjera na kišu, i to još strogim rječnikom i drilom – današnjoj tiktok generaciji to je sigurno nezamislivo.

Naravno, veliko je pitanje, koje si roditelji te djece postavljaju, za koji rat se oni to pripremaju, za čije ekonomske interese, i zašto je potrebno traumatizirati njihove sinove. Oni ne zaslužuju da se muče u nekom imaginarnom rovu, a kamoli da ginu na nečijem tuđem ratištu.

Svi vjerujemo da i neće. Da će se naći rješenje za završetak rata u Ukrajini, da će Amerika ublažiti stavove prema Europi i da naoružanje neće biti prioritet za države članice. Da će se vratiti mir.

No, u to su vjerovali i mladi Ukrajinci. Nisu oni bili ništa manje progresivna tiktok generacija od Hrvata koji (ne)rado idu u vojnike. A danas su u rovu tri i pol godine. Ako ne u mrtvačkom sanduku.