Svi znamo da se razvoj Hrvatske ne može temeljiti na tercijarnim djelatnostima u koje spada i turizam. Ali isti taj turizam jedna je od svijetlih hrvatskih gospodarskih točaka. Bilo je malo zapelo kada je krenula pandemija koronavirusa, ali čim su epidemiološke mjere popustile, stvari su se počele vraćati na najbolje pretpandemijske godine. I to na način koji treba pozdraviti. Kada je krenuo razvoj hrvatskih turističkih potencijala, odnos prema radnoj snazi bio je neprihvatljiv. To što su hrvatski kvazikapitalisti radili radnicima koji su dolazili odraditi sezonu, primjerenije je 19. nego 21. stoljeću. Jadni ljudi koji su dolazili na Jadran varani su na svaki način, od visine plaće, preko uvjeta rada, do smještaja. Onda je takav odnos prema onima bez kojih nema ni jedne djelatnosti, a to su radnici, počeo dolaziti na naplatu. Oni pametniji i vidovitiji poslodavci na vrijeme su radnicima poboljšavali i plaće i radne uvjete kako se ne bi našli u situaciji da nemaju dovoljno ljudi da pruže adekvatnu uslugu gostima. Kada je riječ o sezoncima iz Hrvatske, njih je sve manje jer su ljudi iz krajeva gdje je nezaposlenost velika spremili kofere i krenuli put zemalja zapadne Europe kako bi dugoročno riješili egzistenciju. Kao što smo naveli, oni pametniji poslodavci koji su znali koliko su ljudske ruke vrijedne, na vrijeme su se počeli baviti problemom, a oni predkapitalisti koji su idealni za ilustraciju marksističkih teorija mogu zaboraviti da će jadne ljude na prevaru dovesti na Jadran, staviti ih pa gotovo u šatore i tjerati ih da rade po 18 sati za crkavicu. Ne ide to tako više, buržoazijo.

S obzirom na to da su ulaganja u hrvatski turizam velika, čak i nakon poboljšanja radnih uvjeta, radnika iz godine u godinu sve više nedostaje. Aktualne su procjene da će u ovoj turističkoj sezoni nedostajati oko 35.000 radnika. Riječ je o zaista velikom broju i ako se problem ne riješi na adekvatan način, nije isključeno da će pojedine turističke tvrtke morati limitirati kapacitete jer neće imati tko raditi. U resornom Ministarstvu turizma i sporta tvrde da čine sve, i to sustavno, kako bi se pronašla kratkoročna i dugoročna rješenja. Nekoliko je ministarstva zaduženo kako bi se pronašla najbolja formula koja će odgovoriti izazovu nedostatka radne snage. Odgovorna vlast davno je trebala prepoznati problem i pronalaziti adekvatna rješenja. Jer ako zemlje kao što su, recimo, Austrija, Italija ili Njemačka imaju problem s nedostatkom radne snage u uslužnim djelatnostima, ne treba biti posebno mudar i zaključiti da će upravo kadrovi iz Hrvatske put tih zemalja. Sada nema više toliko birokratskih prepreka jer smo u eurozoni, dio smo šengenskog prostora. Kako naši ljudi odlaze, otvaraju se rupe. Poslodavci u Hrvatskoj ne žele shvatiti ni prihvatiti da radnike treba adekvatno platiti i da je to jedino dugoročno rješenje. A dok oni to ne shvate, država će morati pronalaziti načine kako bi se omogućio dolazak radne snage u turistički, a i u mnoge druge gospodarske sektore.

Jedan od načina je zapošljavanje stranaca pa tu država mora osmisliti mehanizme kako bi se to što prije odradilo. Država je unaprijedila i digitalizirala proces zapošljavanja stranih državljana jer su pojednostavljene procedure izdavanja radnih dozvola potrebne, posebno kada je riječ o osobama kojima je u prethodnoj godini već izdana radna dozvola, odnosno ako se radi o državljaninu treće zemlje koji se opet zapošljava kod istog poslodavca. To su kratkoročne mjere.

U Ministarstvu turizma mišljenja su da je dugoročno rješenje zainteresirati mlade ljude za rad u turizmu, a osigurana su značajna sredstva iz različitih izvora kako bi se poticao cjelogodišnji rad u turizmu koji bi jamčio radnicima stalno zaposlenje, a ne sezonski rad. Sve aktivnosti koje poduzimaju resorna ministarstva za rješavanje gorućeg problema nedostatka radne snage u turizmu hvale su vrijedne. Ali bez uključivanja poslodavaca u poboljšavanje materijalnih uvjeta radnika i uvjeta rada, teško da će se problem dugoročno riješiti. Samo zadovoljan radnik je dobar radnik, a u uslužnim djelatnostima bez zadovoljnog radnika nema ni kvalitetne usluge. I ne vrijedi to samo za tercijarni sektor.