Japan je, eto, predložio, a Međunarodni olimpijski odbor prihvatio, odgađanje Olimpijskih igara koje su se ove jeseni trebale održati u Tokiju. Japanski je premijer Shinzo Abe nakon telefonske sjednice rekao da je njegov prijedlog o odgodi predsjednik MOO-a Thomas Bach »sto posto prihvatio«. A što je drugo i mogao. Ovakva je odluka više nego očekivana, a ako bude sreće, igre će se održati u roku od godine dana. Ista se stvar dogodila i Europskom prvenstvu u nogometu koje je pomaknuto na 2021., baš kao uostalom i novoj američkoj turneji Rolling Stonesa koja je trebala započeti 8. svibnja u San Diegu. I vremešni su rokeri optimistično razočaranoj publici poručili da će se sigurno vrlo brzo vidjeti.

Odgoda Olimpijskih igara puno je manja vijest nego da se to dogodilo prije 30 ili 40 godina. Tada je još ova manifestacija imala puno veće značenje nego u današnje digitalno doba u kojem su ljudi zatrpani brdom informacija iz tisuća izvora. Tada su olimpijski pobjednici u svojim zemljama bili tretirani kao polubogovi. Al Oerter koji je osvojio četiri zlatne medalje u bacanju diska na četiri uzastopne olimpijade bio je sveamerički heroj, a isti je tretman imao i dugoprugaš Emil Zatopek u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Međutim, u zadnjim desetljećima olimpijski su pobjednici, ma kako velika bila njihova postignuća, postali tek suputnici u nikad napučenijem medijskom prostoru zajedno s pop zvijezdama, svakojakim čudacima, starletama i junacima reality programa. Za prosječnog korisnika interneta jedan Usain Bolt nema ništa uzvišeniju poziciju od, recimo, Kim Kardashian.

Ali opet, bez obzira na sve to, odgoda Olimpijskih igara govori o tome da je svijet doista u ozbiljnom problemu. U svemu tome postoji čak i jedan tužna simbolika. Naime, 1940. također je bilo odgođeno održavanje igara koje su se tada, baš kao i ove jučer pomaknute na 2021., trebale održati u Tokiju. Do toga je, naravno, dovelo izbijanje Drugog svjetskog rata zbog kojeg nije bilo Olimpijade u Londonu koja se trebala održati 1944.. Koliko god Olimpijske igre izgubile svoj prvotni smisao, i do krajnosti se pretvorile u samo još jedan šou u civilizaciji spektakla, njihovo odgađanje za veliki dio čovječanstva, posebno za onaj stariji od recimo 40 godina koji nije odrastao uz smartfone i društvene mreže, jest samo još jedan dodatak već ionako pesimističnoj slici. Atletski i plivački olimpijski tjedan još uvijek je nešto što se prati u cijelom svijetu.

Ali kao i u svim drugim teškim situacijama, treba ipak gledati i svijetlu stranu svega ovog što se događa. Ove se Olimpijske igre odgađaju na samo godinu dana. To je ipak sasvim izvjesno. Čak i najpesimističnije projekcije o trajanju koronakrize ne idu toliko dugo da bi bilo upitno njihovo održavanje 2021. Tako da je sasvim moguće da njihov početak u proljeće ili jesen sljedeće godine bude i simbolički kraj ove najnovije svjetske krize. I da čak višestruki osvajači olimpijskih medalja budu cjenjeniji i puno više opće prihvaćeni nego da su ih osvojili na još jednim uobičajenim i savršeno organiziranim igrama. Baš kao što je u memoriju generacija ušla nizozemska »leteća domaćica« Fanny Blankers Koen koja je 1948., na prvim poslijeratnim igrama u Londonu, preko noći iz anonimnosti uskočila u svjetsku slavu, osvojivši četiri zlatne atletske medalje. I baš su te igre na simboličan način označile cijelom svijetu da je počelo vrijeme oporavka i optimizma. Recimo, Igre na proljeće 2021., a u lipnju iste godine Europsko prvenstvo u nogometu. A negdje između i početak još jedne američke turneje Stonesa. Život će opet biti lijep. Treba samo izdržati. A da ćemo se do toga još malo načekati, hoćemo.