Ne radimo 29. i 30. travnja. Sretan vam Prvi maj, Međunarodni praznik rada! Vaša Botanika.

Nije da je cvjećarnica, ali nije ni daleko. Obavijest o potrebi štovanja starih dobrih navika od slavljenju Praznika rada osvanula je samo na zidu kvartovske trgovine sa sadnicama i kojekakvim drugim zelenilom kojim se oplemenjuju što balkoni, što vrtovi, okoliš uglavnom.

Frizerski saloni kojih je tu najviše, mala trgovina velikog trgovačkog lanca i pekara koja ne radi samo na dan od Božića i Uskrsa radit će 1. maja da je milina, baš kao da trgovanje s radom nema ništa.

A kako, da nevolja bude veća, praznik pada u subotu, ništa se tu ni spojiti ne da pa da plate ćevape i bržole na kakvom izletu, da janje i ne spominjemo.

Šteta vatre kad spajanja nema. A kako je pandemija, onda će izostati i pusti sindikalni mimohodi, oni u kojima je zadnjih godina ionako sve stariji neki svijet koji će i na onaj svijet poći uvjeren da je u radu spas, a onda i u zdravu kolektivu. Što nam se to, pobogu dogodi!?

Udarnik na cesti

Nekidan na malim ekranima potop svejedno dragog košarkaškog kluba. Nije to ni blizu danima ponosa i slave kad se haralo što zemljom, što Europom, ali se ipak gleda onako romantičarski, pa još beznadno vjeruje kako je još jedna loša sezona tek etapa u nekom novom razvoju što vodi do nebeskih visina.

Kako pomladak basket ne zanima, ostaje ili razgovarati s kumom ili s ocem o aktualnoj situaciji omiljenog kluba. A kako je kum i previše slijep od navijačke odanosti, izbor je otac, taj vazda uzemljen i pronicljiv lik, pogotovo otkada je u mirovini. Samo, na upit kako komentira sunovrata košarkaški, on »sliježe ramenima«. Veli, ne prati.

– Čekaj, svaki dan novine listaš, i tako već preko 50 godina, a nisi to vidio!?

– Sve ih manje čitam, sve mi se manje sviđaju teme, na to će starina.

Činilo se da mu se ne treba ni čuditi, da je to priznanje da ne čita tisak kao nekada pažljivo, samo njegov verbalni protest protiv cijepljenju nedoraslog Beroša, prčevitog Milanovića, vazda nečim uvrijeđenog Plenkovića, kandidata za gradonačelnika koji pišaju po zelenilu, kandidata za gradonačelnika koji pjevaju o gustoj magli, kandidatkinje za gradonačelnicu što ne zna napisati valjanu biografiju već joj je ona puna pravopisnih grešaka, a onda i opet zdravstvenog sustava koji je njega cijepio a suprugu mu nije iako su istih godina. No, priča je neka druga.

– Eno, danas u novini Ivan, kaže.

Ivan je, veli, bio varilac u brodogradilištu. Skupa su radili, znaju se dobro. Ivan je suprugu našao preko novina, i tako se to onomad radilo, preko tjednika u kojima su se tražile partnerice i partneri. A ona je, pričalo se, bila podosta zahtjevna u toj svojoj želji da živi dobro, pa je Ivan vazda radio par poslova.

I sve je bilo u redu donedavno, dok ga stari nije zapazio u novinama. Članak o Ivanu. Jer je beskućnik. Onaj koji je 30 godina nosio trliš, prvo je dobio otkaz vjerojatno zato što dolaze mlađi, što troškove treba rezati, što će stroj to bolje od čovjeka.

Prvo otkaz, a onda sve što slijedi do kredita kojeg više nije imao s čim vraćati. Ostade na koncu Ivan bez svega i danas je taman takav beskućnik da o njemu piše mjesni tisak. Sve je to istresao stari onako iz rukava, naoko bez emocije, bez pouke, bez zaključka, da ne znaš je li mu žao Ivana, ili mu je žao sebe, ili mu nikog nije žao već samo konstatira kakav zna biti put započet poštenim odrađivanjem smjene od šest do 14 u velikom kolektivu radničkom.

Opipati se dalo tek nešto malo straha što će s mladima biti kad udarnici s 30 godina radnog staža ovako prolaze. Malo straha i puno rezigniranosti u onoga kojem je nekad važnije od ičeg bilo da je trliš čist i da se posao pošteno odradi.

Izgubljeni radnici

Ako se igdje, onda se baš ovim stranicama često spominjalo i radništvo i trliše i kute, uspomene koje nisu samo romansirana bolja prošlost već su živo sjećanje na dane kad je čeljad znala čemu služi ona podjela dana na tri put po osam sati.

Imalo se manje, ali se često bivalo sretnije. A onda je sve krenulo u nekom drugom pravcu, onako kako danas gazde klubova koji bi osnivali nogometnu Superligu boli papak za svijetlu prošlost, za to što je Liverpool narodski klub, a Manchester su osnivali radnici.

Radnika uostalom ni u jeziku našem više nema, ili ih jedva ima, ali smo zato svi djelatnici. Stoga je red da se na istim ovim stranicama, baš na Međunarodni dan rada, jednostavno prizna poraz. Radništva više nema, a to što jedva da i nas ima nešto je s čim nam se valja naviknuti živjeti, k’o s maskama na licu.

Da, pak, ništa nije slučajno na ovom svijetu i da se iz svega dade iščitati mnogošto, svjedoči činjenica da taman tu negdje oko 1. maja Rijeka više ne nosi titulu Europske prijestolnice kulture. Manifestaciji EPK 2020 je došao kraj, a ono što se pamti je njen početak. Lijepo je to sročila novinarka HRT-a Ivana Antunović Jović u najavi emisije koja se pita što nam je EPK ostavila u nasljeđe. »Sve započelo bukom bušilica i brusilica, te osvijetljenim lučkim dizalicama kao počast onome što je u proteklih stoljeće i pol oblikovalo Rijeku kao lučki industrijski grad, ali i kao posveta radničkoj klasi koja je stvarala modernu Rijeku.

Ubrzo nakon glasnog otvorenja manifestacije EPK Rijeka 2020 cijeli svijet se pa i nova prijestolnica kulture suočavaju s pandemijom, zatvaranjem, socijalnom distancom…«, piše u najavi Antunović Jović.

I ne griješi ni malo, jer gledati te brusilice kao bacaju daleko iskre, slušati bušilice kako grme, gledati sve te dizalice i sve te trliše naokolo bilo je nekako toplo i naše, taman tako da pomisli čovjek kako ćemo se tome ipak dijelom vratiti jer se tako i kuje bolje sutra.

Činilo se stremi vraćanju digniteta rada kao takvog taj naš EPK, pa smo mu se i zato radovali. A onda je došao virus da ubije i tu nadu, onako kako lagano ubija svaku nadu da će svijet ikada više biti onakav kakvim ga pamtimo.

Šutnja je zlato

Radništva više nema, a ako gdje koji kombinat i ima, u njemu su ljudi koji se mudro prave da ih nema kako i njih ne bi potaracali. Ako ga i ima, pravimo se da ga ne vidimo i čudimo ljudima poput Nenada Bjelice koji je, kažu, onomad odveo ekipu Dinama kojeg je tad trenirao do obližnje maksimirske tvornice čokolade da vide kako to izgleda kad se na traci radi.

Radnik se danas lakše nađe u rubrici bivši, pa još ako je i beskućnik poput Ivana nakon 30 godina varenja, eto materijala za klikanje. I eto razloga da radnik u mirovini sa sve manje volje pristupa listanju omiljenog dnevnog štiva.

Na malim ekranima, doduše, sve više uradaka koji promoviraju rad rukama, od kovačije, do vrtlarenja, ali sve to daje više na hobi nego na ozbiljno djelovanje. A kad je tako onda nije ni čudo da u kvartu u kojem je pet kafića, isto toliko frizerskih salona, dvije trgovine i jedna pekara, jedino na dućanu sa zelenilom svake vrste piše da se 29. i 30. ne radi i čestita Prvi maj.

Ne piše jedino ima li se gdje barem kakav crveni karanfil kupiti pa da se, sve da je i per la finta, čovjek s njime blagdanski zakiti.