Svake jeseni ponavlja se isto. Dok su svima puna usta ulaganja u školstvo i obrazovanje, početak nove školske godine svjedoči da je riječ o početku nove muke za učenike, roditelje i nastavnike. Možemo mi gledati fotografije nasmijanih dječjih lica koja bi trebala svjedočiti o svečanosti učenja, ali u pozadini su uglavnom muka i glavobolja. Za djecu zbog gomile neriješenih problema u obrazovnom sustavu zbog kojih se proces učenja pretvara u proces mučenja. Kako je roditeljima, znaju samo oni. Pri tome je kvaliteta onoga što će sustav pokušati staviti u male glavice samo jedna od briga.

Početak nove školske godine u hrvatskome je društvu teški stres jer nakon opuštajućeg ljeta, ako je bilo opuštajuće s obzirom na val vrućina, slijedi suočavanje s bolnom istinom. Istinom da je sve češći način opremanja djece za odlazak u školu uzimanje nenamjenskih kredita. Tome treba dodati da su nekim od roditelja problemi financijske prirode još i najmanja briga. Oni doslovno strepe kako će im djeca pohađati nastavu od dana kada se završi jedna školska godina pa do početka nove. Njima je to razdoblje od nekoliko mjeseci trauma. Koju moraju skrivati od djece kako i njih ne bi traumatizirali svojim potpuno opravdanim strahovima. Strahovima koji su rezultat nerazumijevanja politike kada je riječ o stvaranju jednakih obrazovnih uvjeta za svu djecu. Nema nikakve dvojbe da će politika tvrditi da oni poduzimaju sve kako bi sva djeca imala jednaku priliku kada je riječ o obrazovanju. No, stvarnost pokazuje nešto sasvim drugo. To drugo je okrutno jer sustav iz godine u godinu improvizira kada je riječ o pomoći u obrazovnom procesu onima kojima je pomoć najviše potrebna. Riječ je o djeci s teškoćama u razvoju.

Ima tome već nekoliko mjeseci, tijekom kojih se upozorava da je riječ o lošim zakonskim rješenjima kada je riječ o pomoćnicima u nastavi i da bi sustav mogao krahirati. To u prijevodu znači da bi bez pomoći mogli ostati mnogi kojima je pomoć potrebna kada je riječ o pohađanju nastavnih aktivnosti. Iako je školska godina službeno počela, još uvijek ima djece s teškoćama koja nemaju pomoćnika u nastavi. S tim da su uvjeti rada pomoćnicima u nastavi takvi da nikoga ne treba čuditi da se ljudi ne otimaju za taj hvalevrijedan posao. Nije nikakva tajna da se u mnogim školama ponavljaju natječaji za pomoćnike u nastavi jer se nije javilo dovoljno kandidata. Nema nikakve sumnje da je vrlo upitno hoće li se i nakon ponovljenih natječaja javiti pomoćnici u nastavi bez kojih je djeci s teškoćama gotovo pa nemoguće odlaziti na nastavu. Što to znači za roditelje koji su suočeni s tim problemom, teško je i zamisliti. Oni umjesto osmijeha zbog početka nove školske godine imaju grč na licu pun straha, boli i patnje.

Zato što se nadležni za rješavanje tog problema iz godine u godinu ne trude pronaći rješenje koji će biti dugoročno i zahvaljujući kojemu se neće događati roditeljska višemjesečna agonija od kraja jedne do početka nove školske godine tijekom koje pomoćnici u nastavi ostaju bez ugovora o radu. Pa su prisiljeni ponovo se javljati na natječaje. I to za mizerne plaće od 600 do 800 eura koje su u potpunosti demotivirajuće bez obzira na ljubav prema tome poslu bez kojega za oko 10.000 djece u Hrvatskoj nema kvalitetnog pohađanja nastave. Točnije, za većinu od njih bilo bi nemoguće pohađati nastavu. Kako to izgleda, svjedoči primjer zagrebačke osovne škole Kajzerica koja još uvijek traži 14 pomoćnika u nastavi. To znači da 14 zagrebačkih obitelji čija djeca s teškoćama idu u tu školu ne spavaju od brige.

Za njih hrvatsko društvo nije društvo jednakih šansi i neće ni biti sve dok se netko ozbiljno ne uhvati rješavanja tog problema. Koji je iz godine u godinu sve veći jer je iz godine u godinu sve veći broj djece kojima je pomoć potrebna. Umjesto da osnivači škola, lokalna i regionalna samouprava, i resorno ministarstvo napokon čuju što im imaju za reći pomoćnici u nastavi i roditelji kako bi se taj problem sustavno riješio, oni će se pozivati na uredbe i pravilnike koji da valjaju ne bi generirali sve veći manjak kandidata za taj posao. Hrvatska nije toliko siromašna zemlja, a da ne bi mogla pronaći rješenje. Jedno od rješenja je i da se snage ne disperziraju na besmislene i nepotrebne ideje kao što je pjevanje himne na početku školskih satova. Roditelji su suočeni sa stvarnim problemima, a bildanje domoljubnih osjećanja nije dio tih problema.