Uvodnik

Prljave kampanje za čiste ruke

Tihana Tomičić

Josipa Rimac / Foto Josip Regovic/PIXSELL

Josipa Rimac / Foto Josip Regovic/PIXSELL

Teško je pomisliti da slučaj Rimac nije pušten u javnost baš s tajmingom podešenim za izbore. Pad rejtinga HDZ-a to već dokazuje: unatoč tome što su mnogi spekulirali s tim da bi Andreju Plenkoviću odgovaralo da se umije lice HDZ-a, afera s Josipom Rimac ipak mu je već počela odmagati

placeholder


Rat je poguba ljudske naravi, rekao je Marin Držić. A što su izbori i izborne kampanje? I to se pitanje posve legitimno može postaviti nakon što se pokazuje da su i ovi izbori, kao uostalom u raznim oblicima i svi prethodni, samo kanal za puštanje prljavih vijesti i međusobne obračune.



Nekoliko primjera: teško je pomisliti da slučaj Rimac nije pušten u javnost baš s tajmingom podešenim za izbore. Pad rejtinga HDZ-a to već dokazuje: unatoč tome što su mnogi spekulirali s tim da bi Andreju Plenkoviću odgovaralo da se umije lice HDZ-a, afera s Josipom Rimac ipak mu je već počela odmagati.


Upućeni u policijskom sustavu već su tumačili kako se radilo o istrazi koja je bila pri kraju, i koja je namjerno probijena, vjerojatno na način da je netko državnoj tajnici Rimac dojavio za bubicu u autu, i tada je policija morala postupati javno, privođenjima.




Taj koji je imao kontakt s Josipom Rimac o prislušnom uređaju u njenom autu, žrtvovao je i nju, s ciljem da naudi rejtingu šefa HDZ-a.


Više-manje u tome se i uspijeva: Rimac se nadovezuje na niz od već 11 ministara (s razlikom što je ona »samo« državna tajnica) i nizom drugih kojih su morali otići zbog skandala.


Drugi je primjer »drug Škoro« – iako je samo bio član Saveza omladine, i kao nadobudni mladi pjevač vodio nekakav odjel za kulturu u osječkoj omladini, Miroslavu Škori taj bi se medijski plasman o njegovoj prešućenoj prošlosti mogao obiti o glavu.


Za veliku većinu ljudi u Hrvatskoj podatak da je Škoro u tadašnjim okvirima mogućeg pokušavao sudjelovati u osječkoj kulturi mladih, nije ništa skaredno. Ali za desno biračko tijelo, na koje Domovinski pokret cilja, to je veoma uspješan pokušaj da ga se trajno diskreditira.


 


Nema veze gdje je bio ‘91., bitno je gdje je bio 1985. ili ‘86. godine, kao da nismo svi bili prioniri i omladinci u vremenu u kojem je to bilo obavezno.


Ta će afera sigurno naštetiti kandidatu na desnici, i ako ništa drugo, bitno umanjiti Škorinu pregovaračku poziciju s HDZ-om nakon izbora, ako ipak na kraju o sastavljanju većine u Saboru budu morali razgovarati Plenković i on. Muzičke želje koje sada ima, može zaboraviti.


I treći slučaj, doslovno slučajan i potpuno privatan, na kraju je ipak ispolitiziran – SDP-ov koordinator za izbore u 4. jedinici i dugogodišnji zastupnik Domagoj Hajduković fizički je napadnut u Osijeku »od poznate osobe«.


Policija se u svom izvješću za javnost potrudila odmah objasniti da je riječ bila o »obiteljskom nasilju«, odnosno da ga je njegov životni partner Tomislav Mikulin napao.


Pritom nije nevažno da je Mikulin i šef ureda predsjednika SDP-a Davora Bernardića, te da je potom odmah brzopotezno isključen iz stranke.


Tako je jedna posve privatna situacija postala javno dobro: mnogi likuju nad incidentom koji će vjerojatno na kraju pokvariti planove SDP-a u Slavoniji, a pred Bernardićem je sada odluka da li da popusti konzervativnim predrasudama o tome da Hajduković sada ne može biti nositelj liste SDP-a u Osijeku, ili da dapače jasno i glasno pruži podršku toj LGBT situaciji, i još snažnije podrži svog mladog pulena Hajdukovića na samom vrhu liste.


 


Na ovom će se primjeru mjeriti Bernardićev liberalni svjetonazor kao šefa socijaldemokrata, ali i autoritet ne samo u stranci, nego i u Slavoniji općenito kao jednoj relativno konzervativnoj sredini. Uostalom, Hrvatska nije toliko nazadna, kako je sami političari ponekad vide.


Tako je to – u vrijeme izbora sve postaje politička tema. I tijek jedne policijske istrage oko vjetroelektrana, i Škorina omladinska knjižica, i privatni životi političara pred kojima su tek trebale biti karijere. Privatni životi u vrijeme predizbornih kampanja postaju potrošna roba.


Ali tako i treba biti. Ulazak u politiku zahtijeva čiste ruke i čistu prošlost, i demokratski standardi hrvatske javnosti samo sve više rastu. Nema mjesta za one koji se služe korupcijom, za one koji skrivaju svoju prošlost, a pogotovo ne za one koji se služe nasiljem. Svaki od tih slučajeva je pouka za stranke na koje se odnosi, a birači vrlo pažljivo osluškuju kako će šefovi stranaka na sve reagirati. Birači uvijek znaju najbolje.