Iako Vlada nije za novi val privatizacije u zdravstvu, što je pohvalno, valja ponoviti da ni sadašnje stanje nije dobro. Činjenica jest da se u Europskoj uniji za zdravstvo u prosjeku izdvaja oko 9 posto BDP-a. Hrvatska je ispod tog prosjeka, s izdvajanjima od 7 do 8 posto BDP-a, kako koje godine.
Nije malo građana koji su se pobojali da će Vlada krenuti u novu privatizaciju u zdravstvu, nakon što je ministar financija Zdravko Marić progovorio o potrebi reforme radi trajnijeg smanjenja troškova, koji su ove godine urodili s 10 milijardi kuna gubitka u zdravstvenom sustavu.
Međutim, premijer Andrej Plenković prekjučer je umirio javnost, rekavši da je upravo pandemija pokazala koliko je važna uloga države ne samo u zdravstvu, nego i u ostalim djelatnostima. Prema Plenkoviću, izlaz iz gubitaka u zdravstvu treba naći putem racionalizacija, objedinjavanja nabave te u funkcionalnom povezivanju. To je nešto o čemu se govori godinama, ali vlade tu nisu puno napravile, pa je sadašnja kriza nova prilika da se to učini.
Zapravo, nije jasno zašto se i danas obnavljaju tvrdnje da je za zdravstvo najbolji izlaz u nastavku privatizacije. Takvo nešto pokušalo se napraviti za Vlade premijera Zorana Milanovića, koja je u dogovoru s poslodavcima htjela iz bolnica izdvojiti (outsourcing) pripremu hrane i čišćenje te prepustiti te poslove privatnim poduzetnicima – s obrazloženjem da će za sustav tako biti bolje i jeftinije.
No, to je naišlo na žestok otpor u sindikatima i među građanima, pa je Milanovićeva vlada morala odustati od nauma. Pitanje je zašto je uopće krenula u izdvajanje nekih djelatnosti iz bolnica kada je iskustvo Njemačke i ostalih zemalja već pokazalo kako se u konačnici to ne isplati ni državi, niti građanima, jer dovodi do poskupljenja usluga za sve, ponajprije za bolesne. Poduzetnik mora nešto zaraditi, dok je javno zdravstvo neprofitna djelatnost, koje treba biti jednako dostupno svima, osobito siromašnijima.
Uostalom, nije li iskustvo Sjedinjenih Država, njihovo uglavnom privatno zdravstvo, pokazalo da ono ne funkcionira, osobito u ovoj koronakrizi? Zašto težiti privatizaciji ako se zbog nje u SAD-u za zdravstvene troškove izdvaja već 18 posto BDP-a? To je dvostruko više nego u Europskoj uniji, koja počiva na javnom zdravstvu, najboljem u svijetu. U SAD-u je liječenje iznimno skupo, a desecima milijuna ljudi je nedostupno. Onima koji se teško razbole, prijeti bankrot. Prosječni životni vijek Amerikanaca posljednjih se godina počeo skraćivati – što najslikovitije govori o nedjelotvornosti privatnog i sve skupljeg zdravstva. Slično je u uglavnom privatiziranom američkom obrazovnom sustavu. Zbog sve skupljeg visokog obrazovanja, broj studenata u SAD-u od 2011. pao je više od 10 posto, s 20 na 18 milijuna tijekom jedne godine. A poznato je da se iz sadašnje ekonomske, zdrastvene i klimatske krize može izaći ponajprije boljim obrazovanjem ljudi. Nije čudno što izabrani predsjednik SAD-a Joe Biden planira ojačati javno školstvo, kao i zdravstvenu sigurnost Amerikanaca.
Ukratko, privatizacija u zdravstvu – i u mnogim drugim javnim djelatnostima – na prvi pogled smanjuje državne troškove, ali prisiljava građane da za liječenje više izdvajaju sami. Tako liječenje poskupljuje i postaje sve nedostupnije većini stanovništva, što dovodi do produbljivanja nejednakosti i političkih posljedica, poput jačanja populizma.
Iako Vlada nije za novi val privatizacije u zdravstvu, što je pohvalno, valja ponoviti da ni sadašnje stanje nije dobro. Činjenica jest da se u Europskoj uniji za zdravstvo u prosjeku izdvaja oko 9 posto BDP-a. Hrvatska je ispod tog prosjeka, s izdvajanjima od 7 do 8 posto BDP-a, kako koje godine. Golemi gubici u tom sustavu sigurno se mogu smanjiti racionalizacijom. No, izdvajanja za javno zdravstvo u Hrvatskoj ne smiju se više relativno smanjivati. Financijsko iscrpljivanje javnog zdravstva dovodi do njegova zagušenja pacijentima i slabljenja, što ima sličan učinak kao i privatizacija. Na kraju, bolesni građani opet moraju više plaćati iz svog džepa, na ovaj ili onaj način. Ako ništa drugo, morat će otići u privatnu kliniku – ako imaju dovoljno novca.
Uvodnik
Privatizacije na račun građana
Tihana Tomičić
16. studeni 2020 15:38
Foto Luka Stanzl/PIXSELL
Iako Vlada nije za novi val privatizacije u zdravstvu, što je pohvalno, valja ponoviti da ni sadašnje stanje nije dobro. Činjenica jest da se u Europskoj uniji za zdravstvo u prosjeku izdvaja oko 9 posto BDP-a. Hrvatska je ispod tog prosjeka, s izdvajanjima od 7 do 8 posto BDP-a, kako koje godine.
Nije malo građana koji su se pobojali da će Vlada krenuti u novu privatizaciju u zdravstvu, nakon što je ministar financija Zdravko Marić progovorio o potrebi reforme radi trajnijeg smanjenja troškova, koji su ove godine urodili s 10 milijardi kuna gubitka u zdravstvenom sustavu.
Međutim, premijer Andrej Plenković prekjučer je umirio javnost, rekavši da je upravo pandemija pokazala koliko je važna uloga države ne samo u zdravstvu, nego i u ostalim djelatnostima. Prema Plenkoviću, izlaz iz gubitaka u zdravstvu treba naći putem racionalizacija, objedinjavanja nabave te u funkcionalnom povezivanju. To je nešto o čemu se govori godinama, ali vlade tu nisu puno napravile, pa je sadašnja kriza nova prilika da se to učini.
Zapravo, nije jasno zašto se i danas obnavljaju tvrdnje da je za zdravstvo najbolji izlaz u nastavku privatizacije. Takvo nešto pokušalo se napraviti za Vlade premijera Zorana Milanovića, koja je u dogovoru s poslodavcima htjela iz bolnica izdvojiti (outsourcing) pripremu hrane i čišćenje te prepustiti te poslove privatnim poduzetnicima – s obrazloženjem da će za sustav tako biti bolje i jeftinije.
No, to je naišlo na žestok otpor u sindikatima i među građanima, pa je Milanovićeva vlada morala odustati od nauma. Pitanje je zašto je uopće krenula u izdvajanje nekih djelatnosti iz bolnica kada je iskustvo Njemačke i ostalih zemalja već pokazalo kako se u konačnici to ne isplati ni državi, niti građanima, jer dovodi do poskupljenja usluga za sve, ponajprije za bolesne. Poduzetnik mora nešto zaraditi, dok je javno zdravstvo neprofitna djelatnost, koje treba biti jednako dostupno svima, osobito siromašnijima.
Uostalom, nije li iskustvo Sjedinjenih Država, njihovo uglavnom privatno zdravstvo, pokazalo da ono ne funkcionira, osobito u ovoj koronakrizi? Zašto težiti privatizaciji ako se zbog nje u SAD-u za zdravstvene troškove izdvaja već 18 posto BDP-a? To je dvostruko više nego u Europskoj uniji, koja počiva na javnom zdravstvu, najboljem u svijetu. U SAD-u je liječenje iznimno skupo, a desecima milijuna ljudi je nedostupno. Onima koji se teško razbole, prijeti bankrot. Prosječni životni vijek Amerikanaca posljednjih se godina počeo skraćivati – što najslikovitije govori o nedjelotvornosti privatnog i sve skupljeg zdravstva. Slično je u uglavnom privatiziranom američkom obrazovnom sustavu. Zbog sve skupljeg visokog obrazovanja, broj studenata u SAD-u od 2011. pao je više od 10 posto, s 20 na 18 milijuna tijekom jedne godine. A poznato je da se iz sadašnje ekonomske, zdrastvene i klimatske krize može izaći ponajprije boljim obrazovanjem ljudi. Nije čudno što izabrani predsjednik SAD-a Joe Biden planira ojačati javno školstvo, kao i zdravstvenu sigurnost Amerikanaca.
Ukratko, privatizacija u zdravstvu – i u mnogim drugim javnim djelatnostima – na prvi pogled smanjuje državne troškove, ali prisiljava građane da za liječenje više izdvajaju sami. Tako liječenje poskupljuje i postaje sve nedostupnije većini stanovništva, što dovodi do produbljivanja nejednakosti i političkih posljedica, poput jačanja populizma.
Iako Vlada nije za novi val privatizacije u zdravstvu, što je pohvalno, valja ponoviti da ni sadašnje stanje nije dobro. Činjenica jest da se u Europskoj uniji za zdravstvo u prosjeku izdvaja oko 9 posto BDP-a. Hrvatska je ispod tog prosjeka, s izdvajanjima od 7 do 8 posto BDP-a, kako koje godine. Golemi gubici u tom sustavu sigurno se mogu smanjiti racionalizacijom. No, izdvajanja za javno zdravstvo u Hrvatskoj ne smiju se više relativno smanjivati. Financijsko iscrpljivanje javnog zdravstva dovodi do njegova zagušenja pacijentima i slabljenja, što ima sličan učinak kao i privatizacija. Na kraju, bolesni građani opet moraju više plaćati iz svog džepa, na ovaj ili onaj način. Ako ništa drugo, morat će otići u privatnu kliniku – ako imaju dovoljno novca.