Modernim jezikom rečeno, kad ruski kinžal pogodi neko vojno skladište pored Kijeva, nekakve će se posljedice sigurno osjetiti i u Srednjoafričkoj Republici. I sigurno neće biti dobre
Hladna, a valjda ne i gladna. Takva bi mogla biti sljedeća zima. Ona koja će formalno stići za tri, a u stvarnosti možda već i za mjesec dana. Ako su se neki možda i nadali da će sve proći dobro, nakon Putinovog govora otprije nekoliko dana i njima je jasno da neće. Ruski je predsjednik, naime, najavio daljnju eskalaciju ukrajinskog sukoba koji, sada je to više nego jasno, definitivno neće završiti ove godine. Već će se po svemu sudeći vući cijelo sljedeće desetljeće, moguće i dulje od toga. Na bojišnici će svoje kosti ostaviti još tisuće ukrajinskih i ruskih vojnika. Preko njihovih leđa prelama se geopolitika o kojoj oni pojma nemaju niti ih ona uopće zanima. Ali će postati njezine žrtve, htjeli oni to ili ne. Ljudski će životi biti izravno izgubljeni i to je najveća tragedija ovog rata.
Ali nažalost nije jedina. Ako zaista sve ostane onako kako sada izgleda, ukrajinski će sukob imati i svoje neizravne ljudske žrtve. Puno će ljudi stradati zbog neadekvatne medicinske skrbi, loše prehrane, stresa, nezaposlenosti i svega onoga što prati ovakve globalne ratne sukobe. Vlade pokušavaju napraviti što mogu pa donose razne mjere pomoći stanovništvu i gospodarstvu kako bi na najbezbolniji mogući način nekako progurali kroz sljedećih pet šest mjeseci. Hrvatska je s obzirom na svoju ekonomsku snagu pripremila razmjerno najveći paket pomoći među svim članicama Europske unije – ukupno 2,4 milijarde eura ili 4,1 posto bruto domaćeg proizvoda. Ostale europske države također su napravile sličnu ili istu stvar ne bi li nekako amortizirale ovaj udar koji će zasigurno uslijediti.
Međutim, ovdje se postavlja nekoliko logičnih pitanja od kojih je prvo ono koliko države uopće mogu izdržati. Ova će se zima nekako progurati, ali što ako se rat u Ukrajini, a sve upućuje na to, nastavi još godinama. Što kad u jednom trenutku države više neće moći umjetno održavati na površini ni stanovništvo ni gospodarstvo. To je u najvećoj mjeri zbog dodatnog zaduživanja države koje ima svoje granice. Što će biti kada se dođe do tog ruba.
Hoće li doći do sloma svjetskog financijskog poretka kad države, ali i tvrtke ne samo prestanu posuđivati već i prekinu vraćanje već dospjelih dugova. U zajednici svjetskih ekonomista vrte se razne varijante, ali nitko se još nije pojavio ni s najmanjom naznakom nekakve formule koja bi vodila prema kakvom takvom trajnijem rješenju. U svakom slučaju svijet ulazi u dosad neistraženo područje. Naime, i prije je bilo velikih ratova, dogodila su se i dva svjetska. Ali to je bio stari svijet. Mi sada živimo u novom, u kojem su države toliko međusobno povezane kao nikada dosad u ljudskoj povijesti. Ako leptir zamahne krilom na jednom dijelu svijeta, bit će neka posljedica na drugom. Ili modernim jezikom rečeno, kad ruski kinžal pogodi neko vojno skladište pored Kijeva, nekakve će se posljedice sigurno osjetiti i u Srednjoafričkoj Republici. I sigurno neće biti dobre.
Za ove će globalne probleme trebati tražiti isto takva rješenja. Globalna. Ona koja bi obuhvatila sve probleme nastale ukrajinskim ratom, ali i one koje svijet za sobom vuče prije njega. A i njih nije baš neki maleni broj. Svjetska financijska kriza iz 2008. i potom deset godina kasnije epidemija korone već su uzeli svoj danak. I sad, kad se očekivao nekakav početak saniranja i poduzimanja koraka naprijed, počelo se pucati po Ukrajini. Svijet će se od toga, kad jednom stane, oporavljati još desetljećima.
Naravno, najbolje i najbrže globalno rješenje bilo bi da rat odmah prestane. Ovog trenutka. I da se sve vrati na pregovaračke stolove. Ali, po svemu sudeći od toga neće biti ništa. Za nešto takvo ne postoji ni najmanja volja ni u Bijeloj kući, ni u Kremlju, ni u Kijevu, mada se ove zadnje malo što i pita. Veliki igraju svoju utakmicu bez obzira na cijenu koju plaćaju obični promatrači.
Za Hrvatsku ona iznosi više od četiri posto BDP-a. Ti postoci, iako nešto niži, vrijede i za sve ostale, ne samo članice EU-a, već i za praktički sve zemlje svijeta. Dakle, ostaje nam da se stisnemo i nekako proguramo sljedeće mjesece. Možda se tada, daj Bože da bude ranije, čelnici velikih sila prizovu pameti i prekinu ovu tragediju. Bilo bi to jedino razumno rješenje.
Uvodnik
Prekid rata je jedino rješenje
Zlatko Crnčec
23. rujan 2022 14:55
Reuters
Modernim jezikom rečeno, kad ruski kinžal pogodi neko vojno skladište pored Kijeva, nekakve će se posljedice sigurno osjetiti i u Srednjoafričkoj Republici. I sigurno neće biti dobre
Hladna, a valjda ne i gladna. Takva bi mogla biti sljedeća zima. Ona koja će formalno stići za tri, a u stvarnosti možda već i za mjesec dana. Ako su se neki možda i nadali da će sve proći dobro, nakon Putinovog govora otprije nekoliko dana i njima je jasno da neće. Ruski je predsjednik, naime, najavio daljnju eskalaciju ukrajinskog sukoba koji, sada je to više nego jasno, definitivno neće završiti ove godine. Već će se po svemu sudeći vući cijelo sljedeće desetljeće, moguće i dulje od toga. Na bojišnici će svoje kosti ostaviti još tisuće ukrajinskih i ruskih vojnika. Preko njihovih leđa prelama se geopolitika o kojoj oni pojma nemaju niti ih ona uopće zanima. Ali će postati njezine žrtve, htjeli oni to ili ne. Ljudski će životi biti izravno izgubljeni i to je najveća tragedija ovog rata.
Ali nažalost nije jedina. Ako zaista sve ostane onako kako sada izgleda, ukrajinski će sukob imati i svoje neizravne ljudske žrtve. Puno će ljudi stradati zbog neadekvatne medicinske skrbi, loše prehrane, stresa, nezaposlenosti i svega onoga što prati ovakve globalne ratne sukobe. Vlade pokušavaju napraviti što mogu pa donose razne mjere pomoći stanovništvu i gospodarstvu kako bi na najbezbolniji mogući način nekako progurali kroz sljedećih pet šest mjeseci. Hrvatska je s obzirom na svoju ekonomsku snagu pripremila razmjerno najveći paket pomoći među svim članicama Europske unije – ukupno 2,4 milijarde eura ili 4,1 posto bruto domaćeg proizvoda. Ostale europske države također su napravile sličnu ili istu stvar ne bi li nekako amortizirale ovaj udar koji će zasigurno uslijediti.
Međutim, ovdje se postavlja nekoliko logičnih pitanja od kojih je prvo ono koliko države uopće mogu izdržati. Ova će se zima nekako progurati, ali što ako se rat u Ukrajini, a sve upućuje na to, nastavi još godinama. Što kad u jednom trenutku države više neće moći umjetno održavati na površini ni stanovništvo ni gospodarstvo. To je u najvećoj mjeri zbog dodatnog zaduživanja države koje ima svoje granice. Što će biti kada se dođe do tog ruba.
Hoće li doći do sloma svjetskog financijskog poretka kad države, ali i tvrtke ne samo prestanu posuđivati već i prekinu vraćanje već dospjelih dugova. U zajednici svjetskih ekonomista vrte se razne varijante, ali nitko se još nije pojavio ni s najmanjom naznakom nekakve formule koja bi vodila prema kakvom takvom trajnijem rješenju. U svakom slučaju svijet ulazi u dosad neistraženo područje. Naime, i prije je bilo velikih ratova, dogodila su se i dva svjetska. Ali to je bio stari svijet. Mi sada živimo u novom, u kojem su države toliko međusobno povezane kao nikada dosad u ljudskoj povijesti. Ako leptir zamahne krilom na jednom dijelu svijeta, bit će neka posljedica na drugom. Ili modernim jezikom rečeno, kad ruski kinžal pogodi neko vojno skladište pored Kijeva, nekakve će se posljedice sigurno osjetiti i u Srednjoafričkoj Republici. I sigurno neće biti dobre.
Za ove će globalne probleme trebati tražiti isto takva rješenja. Globalna. Ona koja bi obuhvatila sve probleme nastale ukrajinskim ratom, ali i one koje svijet za sobom vuče prije njega. A i njih nije baš neki maleni broj. Svjetska financijska kriza iz 2008. i potom deset godina kasnije epidemija korone već su uzeli svoj danak. I sad, kad se očekivao nekakav početak saniranja i poduzimanja koraka naprijed, počelo se pucati po Ukrajini. Svijet će se od toga, kad jednom stane, oporavljati još desetljećima.
Naravno, najbolje i najbrže globalno rješenje bilo bi da rat odmah prestane. Ovog trenutka. I da se sve vrati na pregovaračke stolove. Ali, po svemu sudeći od toga neće biti ništa. Za nešto takvo ne postoji ni najmanja volja ni u Bijeloj kući, ni u Kremlju, ni u Kijevu, mada se ove zadnje malo što i pita. Veliki igraju svoju utakmicu bez obzira na cijenu koju plaćaju obični promatrači.
Za Hrvatsku ona iznosi više od četiri posto BDP-a. Ti postoci, iako nešto niži, vrijede i za sve ostale, ne samo članice EU-a, već i za praktički sve zemlje svijeta. Dakle, ostaje nam da se stisnemo i nekako proguramo sljedeće mjesece. Možda se tada, daj Bože da bude ranije, čelnici velikih sila prizovu pameti i prekinu ovu tragediju. Bilo bi to jedino razumno rješenje.