Milanović je više puta izjavio da ne priznaje 30. svibnja kao Dan državnosti jer da nema veze s pravim danom državnosti, nego se radi o »nasilju parlamentarne većine i ukidanju običaja zbog kaprica jedne osobe«
Hrvatska slavi Dan državnosti, a Srbija ne zna koje su joj državne granice. Tako bi se mogao sumirati jučerašnji dan. Što se Hrvatske tiče, za one koji ne znaju – Dan državnosti slavi se zbog toga jer se 30. svibnja 1990. sastao prvi Sabor u hrvatskoj povijesti izabran na općim, tajnim, izravnim i višestranačkim izborima. Taj je datum pod istim imenom bio državni blagdan tijekom devedesetih. I jedini od 1990. koji su građani zaista bili prihvatili. Franjo Tuđman znao je kako napraviti feštu i svatko je tada znao što se toga dana slavi. I onda je 2000. došla lijeva Vlada koja je ničim izazvana ukinula taj datum i ispreturala cijeli sustav blagdana od kojeg se on do dan danas nije oporavio. Kreator tog kaosa bio je Ivo Škrabalo koji će, iako je napravio velike stvari za hrvatsku kulturu, u povijest ipak ući po tom zločinu nad blagdanima. I naravno, po »Njoj se mili u svili« i »Prolaz kroz Pamelu«, ali to je jedna druga, puno veselija priča. Dan državnosti vraćen je na 30. svibnja 2021. godine odlukom Vlade Andreja Plenkovića.
Zbog toga predsjednik Republike Zoran Milanović ni ove godine nije sudjelovao u protokolu. On je više puta izjavio da ne priznaje 30. svibnja kao Dan državnosti jer da nema veze s pravim danom državnosti, nego se radi o »nasilju parlamentarne većine i ukidanju običaja zbog kaprica jedne osobe«. Naravno, te su teze prilično deplasirane. Kao prvo, 30. svibnja, a ne neki drugi datum jest Dan državnosti. Odluka o tome donesena je u Ustavnom i zakonom predviđenoj proceduri. I elementarna je stvar očekivati od formalno najvišeg državnog dužnosnika da poštuje zakone zemlje čiji je predsjednik. Može se njemu sam datum, pa i način na koji je vraćen, sviđati i ne sviđati, ali on je određen na zakoniti način. I on bi ga morao poštovati. Makar i nevoljko i s mukom, ali morao bi ga poštovati. I sudjelovati u protokolu. Tim više što je baš parlamentarna većina u kojoj je njegova stranka vodila glavnu riječ 2001. bez ikakvog posebnog razloga ispreturala državne blagdane. I to je bilo »nasilje parlamentarne većine«, a još više i »ukidanje običaja zbog kaprica jedne osobe«. Ali nakon što se HDZ vratio na vlast 2003., on je sve do 2021. poštovao Škrabalovo rješenje. A dužnosnici te stranke nisu bojkotirali obilježavanje novih datuma koje su SDP i Škrabalo nametnuli. Usto, obilježavanje datuma na kojem je prvi put u povijesti zasjedao na potpuno demokratski način izabran Sabor itekako ima smisla. Pa baš je Sabor bio ta institucija koja je ponekad jedina bila nekakav simbol hrvatske samobitnosti i želje da se izvučemo iz austrijske i potom mađarske dominacije. Bio je jedini tračak nekakve nade u ponekad prilično jadnoj hrvatskoj prošlosti kroz više stoljeća. Usto, izbori na kojima je HDZ pobijedio bili su nekoliko tjedana ranije. I ni na koji način 30. svibnja ne označava proslavu pobjede te stranke niti se to može tako tumačiti. Tog su se dana na Markovu trgu prvi put okupili ljudi koje su Hrvati izabrali na najveći mogući demokratski način. Njegov povratak kao državnog blagdana jest imao dnevnopolitičku svrhu, ali to nimalo ne mijenja na stvari da on itekako ima smisla. Tako da je Milanović svojim besmislenim inaćenjem pokvario njegovu proslavu.
Tim više što je taj prvi saziv Sabora odradio cijeli politički posao uspostavljanja hrvatske neovisnosti. A da je ona bila najbolji mogući potez, vidi se i iz današnjih događaja. Da Hrvatska nije zajedno sa Slovenijom otišla svojim putem, danas bi živjeli u državi koja bi bila jedna velika Bosna i Hercegovina. Bila bi zemlja beskrajnih političkih svađa oko samih temelja države, država permanentnih ustavnih promjena. Koje istovremeno nikada ne staju i nikada stvarno ne počinju. Da smo ostali u Jugoslaviji, ovo što se ovih dana događa na Kosovu bio bi dio naše unutarnje politike. Ovako, sve te nesreće gledamo na televiziji zavaljeni u fotelje. Problem Kosova, baš kao i onaj kako urediti BiH da svi budu zadovoljni, praktički je, i to je svima jasno – nerješiv. I onda takvo stanje stvara kontinuirane političke napetosti kakve smo vidjeli prije nekoliko dana u Zvečanima na Kosovu. Jedan se čovjek bori za život. Da sumiramo i ne duljimo – Sretan vam Dan državnosti.
Uvodnik
Predsjednik pokvario proslavu
Zlatko Crnčec
31. svibanj 2023 12:50
Zoran Milanović / Foto Ivica Galovic/PIXSELL
Milanović je više puta izjavio da ne priznaje 30. svibnja kao Dan državnosti jer da nema veze s pravim danom državnosti, nego se radi o »nasilju parlamentarne većine i ukidanju običaja zbog kaprica jedne osobe«
Hrvatska slavi Dan državnosti, a Srbija ne zna koje su joj državne granice. Tako bi se mogao sumirati jučerašnji dan. Što se Hrvatske tiče, za one koji ne znaju – Dan državnosti slavi se zbog toga jer se 30. svibnja 1990. sastao prvi Sabor u hrvatskoj povijesti izabran na općim, tajnim, izravnim i višestranačkim izborima. Taj je datum pod istim imenom bio državni blagdan tijekom devedesetih. I jedini od 1990. koji su građani zaista bili prihvatili. Franjo Tuđman znao je kako napraviti feštu i svatko je tada znao što se toga dana slavi. I onda je 2000. došla lijeva Vlada koja je ničim izazvana ukinula taj datum i ispreturala cijeli sustav blagdana od kojeg se on do dan danas nije oporavio. Kreator tog kaosa bio je Ivo Škrabalo koji će, iako je napravio velike stvari za hrvatsku kulturu, u povijest ipak ući po tom zločinu nad blagdanima. I naravno, po »Njoj se mili u svili« i »Prolaz kroz Pamelu«, ali to je jedna druga, puno veselija priča. Dan državnosti vraćen je na 30. svibnja 2021. godine odlukom Vlade Andreja Plenkovića.
Zbog toga predsjednik Republike Zoran Milanović ni ove godine nije sudjelovao u protokolu. On je više puta izjavio da ne priznaje 30. svibnja kao Dan državnosti jer da nema veze s pravim danom državnosti, nego se radi o »nasilju parlamentarne većine i ukidanju običaja zbog kaprica jedne osobe«. Naravno, te su teze prilično deplasirane. Kao prvo, 30. svibnja, a ne neki drugi datum jest Dan državnosti. Odluka o tome donesena je u Ustavnom i zakonom predviđenoj proceduri. I elementarna je stvar očekivati od formalno najvišeg državnog dužnosnika da poštuje zakone zemlje čiji je predsjednik. Može se njemu sam datum, pa i način na koji je vraćen, sviđati i ne sviđati, ali on je određen na zakoniti način. I on bi ga morao poštovati. Makar i nevoljko i s mukom, ali morao bi ga poštovati. I sudjelovati u protokolu. Tim više što je baš parlamentarna većina u kojoj je njegova stranka vodila glavnu riječ 2001. bez ikakvog posebnog razloga ispreturala državne blagdane. I to je bilo »nasilje parlamentarne većine«, a još više i »ukidanje običaja zbog kaprica jedne osobe«. Ali nakon što se HDZ vratio na vlast 2003., on je sve do 2021. poštovao Škrabalovo rješenje. A dužnosnici te stranke nisu bojkotirali obilježavanje novih datuma koje su SDP i Škrabalo nametnuli. Usto, obilježavanje datuma na kojem je prvi put u povijesti zasjedao na potpuno demokratski način izabran Sabor itekako ima smisla. Pa baš je Sabor bio ta institucija koja je ponekad jedina bila nekakav simbol hrvatske samobitnosti i želje da se izvučemo iz austrijske i potom mađarske dominacije. Bio je jedini tračak nekakve nade u ponekad prilično jadnoj hrvatskoj prošlosti kroz više stoljeća. Usto, izbori na kojima je HDZ pobijedio bili su nekoliko tjedana ranije. I ni na koji način 30. svibnja ne označava proslavu pobjede te stranke niti se to može tako tumačiti. Tog su se dana na Markovu trgu prvi put okupili ljudi koje su Hrvati izabrali na najveći mogući demokratski način. Njegov povratak kao državnog blagdana jest imao dnevnopolitičku svrhu, ali to nimalo ne mijenja na stvari da on itekako ima smisla. Tako da je Milanović svojim besmislenim inaćenjem pokvario njegovu proslavu.
Tim više što je taj prvi saziv Sabora odradio cijeli politički posao uspostavljanja hrvatske neovisnosti. A da je ona bila najbolji mogući potez, vidi se i iz današnjih događaja. Da Hrvatska nije zajedno sa Slovenijom otišla svojim putem, danas bi živjeli u državi koja bi bila jedna velika Bosna i Hercegovina. Bila bi zemlja beskrajnih političkih svađa oko samih temelja države, država permanentnih ustavnih promjena. Koje istovremeno nikada ne staju i nikada stvarno ne počinju. Da smo ostali u Jugoslaviji, ovo što se ovih dana događa na Kosovu bio bi dio naše unutarnje politike. Ovako, sve te nesreće gledamo na televiziji zavaljeni u fotelje. Problem Kosova, baš kao i onaj kako urediti BiH da svi budu zadovoljni, praktički je, i to je svima jasno – nerješiv. I onda takvo stanje stvara kontinuirane političke napetosti kakve smo vidjeli prije nekoliko dana u Zvečanima na Kosovu. Jedan se čovjek bori za život. Da sumiramo i ne duljimo – Sretan vam Dan državnosti.