Najčešće ono na čemu predsjednik inzistira koincidira s onim što neki tjednici pišu, ali nećemo sad o onome što Milanović naziva paranojom ili ludilom Andreja Plenkovića
Bitka između »dva brda« trenutno se vodi na nekoliko glavnih frontova: to su pravosuđe, BiH i Rusija-Ukrajina. Svjetski mediji već naveliko pišu kako izjave predsjednika Zorana Milanovića štete ne samo njemu, nego i Hrvatskoj, i u tom smislu prozivaju ga unositeljem napetosti u BiH, kao i rusofilom.
Njega to puno ne uznemiruje, jer mu je važnija zanoktica svakog Hrvata nego svi švedski fašisti ili Norvežani koji ništa ne razumiju, pri čemu, jasno, misli na glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga. No, jučer se ipak dogodila jedna zanimljiva stvar, kad je riječ o ovoj trećoj temi njegova sukoba s premijerom Andrejem Plenkovićem, a to je pravosuđe. Naime, u Hrvatskoj je na tzv. Pravosudnoj konferenciji sudjelovao i predsjednik Suda EU-a Koen Lenaerts – to je praktički »ustavni sud EU-a« jer se radi o instanci zaduženoj za tumačenje Ugovora EU-a. Lenaerts je u Hrvatsku trebao doći na ovaj skup još prije dvije godine, ali zbog korone je sve odgođeno – imao je, dakle, dosta vremena da se pripremi za razgovor s hrvatskim premijerom, kao i ostalim čelnicima sudova o stanju u hrvatskom pravosuđu. No, u svom govoru ni riječju nije izrekao ni kritiku ni opomenu nikome zbog stanja u hrvatskom pravosuđu. Naravno, čovjek dolazi iz sjedišta EU-a pa je govorio o prijetnjama s kojima se EU danas suočava, od ukrajinskog rata, preko vala prognanika i izbjeglica. Ali nije bilo nikakvih opaski. Čak je i sam premijer Plenković rekao kako su u Vladi svjesni da reforma nije provedena do kraja, da građani imaju pravo na neovisno i efikasno pravosuđe, da on čini sve da se izmjenama zakona dokine mogućnost korupcije u najvišim sferama politike, u izvršnoj vlasti, dakle u njegovu vlastitu okruženju. No, iz Europe nikakve packe nije bilo.
Istovremeno, pred vratima dvorane novinari su vrebali pitanjima o novoj aferi vezanoj uz pravosuđe, odnosno o pisanju nekih medija o tome da glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek redovito brifira premijera o pojedinačnim predmetima koji su na njenom stolu, pa da bar jednom mjesečno dolazi u Banske dvore incognito, i to tako da se njeno ime ne upisuje na ulazu. Tijekom dana svi su to demantirali, i premijer i ona, a i postavlja se pitanje tko bi bio toliko naivan da na taj način dolazi na sastanke i onda na njima govori o top slučajevima koji su najaktualniji, ili su već u tijeku. Valjda za to postoje kuriri i delegati i malo diskretnija mjesta od ureda premijera. Ovo naprosto zvuči pomalo banalno.
No, gdje je tu predsjednik Milanović i njegovo brdo, Pantovčak? Pa slobodno se može reći – vidljivo je golim okom. Jer, na njegovom jučerašnjem obraćanju medijima, bez obzira na to što su teme bile i Finska, i NATO, i BiH, i Srbi, i navijači, i kup utakmica Hajduk-Rijeka, i Matoš i, Seina i dobrovoljni darivatelji krvi sa svojim žuljevitim radničkim rukama, Milanović se ipak vraćao samo na jedno: ministra obrane Marija Banožića. Hej, hej, čekajte malo, a Banožić, rekao je nekoliko puta predsjednik Milanović. »Gdje je DORH za tog probisvijeta«, pitao je ponovo i ponovo, aludirajući na slučaj Rodić, i druge gdje je Banožić, prena njemu, još dok je bio ministar državne imovine, donosio sporne odluke. Gdje je DORH, prozivao ih je, uz tvrdnju da u državnom odvjetništvu čekaju da zviždačicu Maju Đerek udari grom, pa da taj slučaj nestane. Najčešće ono na čemu predsjednik inzistira koincidira s onim što neki tjednici pišu, ali nećemo sad o onome što Milanović naziva paranojom ili ludilom Andreja Plenkovića. Radije da još jednom citiramo predsjednika, koji na pitanja o tome nije li baš on taj koji vrši pritisak na DORH jasno kaže: »Pa da, to je pritisak, ali kognitivni i moralni javni pritisak«. Baš lijepo.
Možda je na kraju najviše u pravu predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić koji kaže da pritisak na pravosuđe na kraju ipak uvijek ovisi samo o osobi koja tu funkciju obnaša – ako se ne daš pritisnuti, nitko te ne može pritisnuti, kaže Dobronić. S druge strane, svaka politika želi imati neku vrstu utjecaja na to kako će se pravosudno tretirati njihovi suradnici, no možda je ipak najapsurdnije kad baš onaj koji priznaje da mu pritisak nije stran viče »drž’te lopova«.
Uvodnik
Pravosuđe kao top tema
Tihana Tomičić
25. svibanj 2022 12:55
Foto Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Najčešće ono na čemu predsjednik inzistira koincidira s onim što neki tjednici pišu, ali nećemo sad o onome što Milanović naziva paranojom ili ludilom Andreja Plenkovića
Bitka između »dva brda« trenutno se vodi na nekoliko glavnih frontova: to su pravosuđe, BiH i Rusija-Ukrajina. Svjetski mediji već naveliko pišu kako izjave predsjednika Zorana Milanovića štete ne samo njemu, nego i Hrvatskoj, i u tom smislu prozivaju ga unositeljem napetosti u BiH, kao i rusofilom.
Njega to puno ne uznemiruje, jer mu je važnija zanoktica svakog Hrvata nego svi švedski fašisti ili Norvežani koji ništa ne razumiju, pri čemu, jasno, misli na glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga. No, jučer se ipak dogodila jedna zanimljiva stvar, kad je riječ o ovoj trećoj temi njegova sukoba s premijerom Andrejem Plenkovićem, a to je pravosuđe. Naime, u Hrvatskoj je na tzv. Pravosudnoj konferenciji sudjelovao i predsjednik Suda EU-a Koen Lenaerts – to je praktički »ustavni sud EU-a« jer se radi o instanci zaduženoj za tumačenje Ugovora EU-a. Lenaerts je u Hrvatsku trebao doći na ovaj skup još prije dvije godine, ali zbog korone je sve odgođeno – imao je, dakle, dosta vremena da se pripremi za razgovor s hrvatskim premijerom, kao i ostalim čelnicima sudova o stanju u hrvatskom pravosuđu. No, u svom govoru ni riječju nije izrekao ni kritiku ni opomenu nikome zbog stanja u hrvatskom pravosuđu. Naravno, čovjek dolazi iz sjedišta EU-a pa je govorio o prijetnjama s kojima se EU danas suočava, od ukrajinskog rata, preko vala prognanika i izbjeglica. Ali nije bilo nikakvih opaski. Čak je i sam premijer Plenković rekao kako su u Vladi svjesni da reforma nije provedena do kraja, da građani imaju pravo na neovisno i efikasno pravosuđe, da on čini sve da se izmjenama zakona dokine mogućnost korupcije u najvišim sferama politike, u izvršnoj vlasti, dakle u njegovu vlastitu okruženju. No, iz Europe nikakve packe nije bilo.
Istovremeno, pred vratima dvorane novinari su vrebali pitanjima o novoj aferi vezanoj uz pravosuđe, odnosno o pisanju nekih medija o tome da glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek redovito brifira premijera o pojedinačnim predmetima koji su na njenom stolu, pa da bar jednom mjesečno dolazi u Banske dvore incognito, i to tako da se njeno ime ne upisuje na ulazu. Tijekom dana svi su to demantirali, i premijer i ona, a i postavlja se pitanje tko bi bio toliko naivan da na taj način dolazi na sastanke i onda na njima govori o top slučajevima koji su najaktualniji, ili su već u tijeku. Valjda za to postoje kuriri i delegati i malo diskretnija mjesta od ureda premijera. Ovo naprosto zvuči pomalo banalno.
No, gdje je tu predsjednik Milanović i njegovo brdo, Pantovčak? Pa slobodno se može reći – vidljivo je golim okom. Jer, na njegovom jučerašnjem obraćanju medijima, bez obzira na to što su teme bile i Finska, i NATO, i BiH, i Srbi, i navijači, i kup utakmica Hajduk-Rijeka, i Matoš i, Seina i dobrovoljni darivatelji krvi sa svojim žuljevitim radničkim rukama, Milanović se ipak vraćao samo na jedno: ministra obrane Marija Banožića. Hej, hej, čekajte malo, a Banožić, rekao je nekoliko puta predsjednik Milanović. »Gdje je DORH za tog probisvijeta«, pitao je ponovo i ponovo, aludirajući na slučaj Rodić, i druge gdje je Banožić, prena njemu, još dok je bio ministar državne imovine, donosio sporne odluke. Gdje je DORH, prozivao ih je, uz tvrdnju da u državnom odvjetništvu čekaju da zviždačicu Maju Đerek udari grom, pa da taj slučaj nestane. Najčešće ono na čemu predsjednik inzistira koincidira s onim što neki tjednici pišu, ali nećemo sad o onome što Milanović naziva paranojom ili ludilom Andreja Plenkovića. Radije da još jednom citiramo predsjednika, koji na pitanja o tome nije li baš on taj koji vrši pritisak na DORH jasno kaže: »Pa da, to je pritisak, ali kognitivni i moralni javni pritisak«. Baš lijepo.
Možda je na kraju najviše u pravu predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić koji kaže da pritisak na pravosuđe na kraju ipak uvijek ovisi samo o osobi koja tu funkciju obnaša – ako se ne daš pritisnuti, nitko te ne može pritisnuti, kaže Dobronić. S druge strane, svaka politika želi imati neku vrstu utjecaja na to kako će se pravosudno tretirati njihovi suradnici, no možda je ipak najapsurdnije kad baš onaj koji priznaje da mu pritisak nije stran viče »drž’te lopova«.