Osjećaja zajednice i shvaćanja da bližnjemu treba pomoći i s njim se zajednički boriti za neka prava, ne da nema nego kao da ga nikada nije ni bilo. I tu je jedan od najvećih nedostataka modela koji trenutno vlada zapadnim svijetom
Ustavni sud jučer je ukinuo odredbe Zakona o radu kojim je propisano da se pojedina materijalna prava koja proizlaze iz njega mogu naknadno kroz kolektivni ugovor ugovoriti u većem opsegu za članove sindikata koji ih je ispregovarao. Takva je odredba ocijenjena diskriminatornom. Usto, sindikati su u ovom trenutku u velikom zamahu. Pregovaraju s Vladom oni koji predstavljaju medicinske sestre i tehničare, kao i oni čiji su članovi pravosudni policajci. Obje skupine spominju mogućnost organiziranja štrajka – barem onog bijelog, a moguće i pravog, ako se ne prihvati najveći dio njihovih traženja. Tako da su sindikati i vijesti o njima ovih dana zauzeli dobar dio medijske i političke scene. Naravno, pitanje bi bilo i kako to da štrajkovima ne prijete sindikati koji predstavljaju zaposlene u privatnom sektoru, ali to je već jedna druga priča koja traži posebnu temu. Ali u svakom slučaju sindikati su danas u Hrvatskoj, ali i šire jako daleko od one uloge u društvu koju su nekad zauzimali. Više je razloga za ovakvu situaciju.
Sindikatima je u cijeloj Europi postao veliki problem to što nemaju izravan politički utjecaj. Ono što se kolokvijalno naziva socijaldemokracijom odavno se udaljilo od toga da na političkoj pozornici predstavlja nešto što se nekada zvalo radnička klasa, a danas malo pitomije – radno ovisno stanovništvo. Dakle oni koji žive od svog rada i to im je jedini izvor prihoda. A da pritom nisu vrhunski menadžeri ili nogometaši. Takvi su ljudi na repu zanimanja stranaka koje sebe nazivaju lijevim, svejedno pod kojim nazivom – socijaldemokrati, socijalisti ili laburisti. Što se tiče ovih zadnjih, u Velikoj Britaniji posebna je tuga u tome da se stranka prestala brinuti za one po kojima je dobila ime. Današnjoj europskoj ljevici, i to cijeloj od one s lijevog centra pa do urbane gerile puno su bliže sve vrste manjina – nacionalne, seksualne i svake druge od radno ovisne većine. Kojoj pripada i najveći dio raznih manjinaca. Koji sigurno nisu svi direktori velikih tvrtki ili igraju za Manchester City. Ali to je tako. I tome pomoći izgleda nema. Takva je i ova najnovija pomodna ljevica, kao što su španjolski Podemos ili njihova hrvatska franšiza koja sada vlada glavnim hrvatskim gradom. Koja se kune u Tita i priređuju mu po Zagrebu razne krijesove. Ali kada bi im zaista neki dvadesetogodišnji metalski radnik ušao u ured da se upiše u njihovu stranku, najvjerojatnije bi mu s gađenjem pokazali vrata. Jer niti zna što znače sva slova u LGBTQ+, niti je ikada radio za neki NGO, a kamoli da ima svoj vlastiti.
Hrvatska jest imala svoj vlastiti eksperiment sa strankom bliskom sindikatima. Bili su to Hrvatski laburisti koji su se na sceni pojavili prije sada već kakvih 15 godina. Bila je to mješavina ljudi koji su u formiranju stranačke scene pogreškom ušli u HNS, a prije toga su imali izravan ili neizravan doticaj sa sindikalnom scenom. Činilo se da bi stranka mogla i zaživjeti, ali što zbog gotovo totalne medijske blokade što zbog, kako se to popularno kaže, narušenih međuljudskih odnosa na kraju je sve propalo. Što je velika šteta jer bi Hrvatskoj danas itekako dobro došla takva staromodna radnička stranka. Ali što subjektivne što objektivne okolnosti dovele su do toga da je nema. A kako stvari stoje, gotovo je sigurno da je više nikada neće ni biti.
I time se Hrvatska uključila u euroatlantske integracije. Situacija je manje više slična u svim zemljama koje bi se mogle podvesti pod ovaj još uvijek ekskluzivni klub. Prava zaposlenih zadnja su rupa na svirali gotovo svih političkih opcija. Tko se bolje snađe i svatko brine za sebe – to su trenutno vladajuće krilatice u društvenim i političkim elitama ovih zemalja. A osjećaja zajednice i shvaćanja da bližnjemu treba pomoći i s njim se zajednički boriti za neka prava, ne da nema nego kao da ga nikada nije ni bilo. I tu je jedan od najvećih nedostataka modela koji trenutno vlada zapadnim svijetom. Stoga, kako god ova odluka Ustavnog suda bude primljena u velikim sindikalnim središnjicama, ona je barem na javnu scenu u Hrvatskoj vratila raspravu o sindikatima i pravima koja njihovi članovi mogu dobiti na osnovu članstva u njima.
Uvodnik
Povratak sindikata na društvenu scenu
Zlatko Crnčec
24. svibanj 2023 13:35
Foto Slavko Midzor/PIXSELL
Osjećaja zajednice i shvaćanja da bližnjemu treba pomoći i s njim se zajednički boriti za neka prava, ne da nema nego kao da ga nikada nije ni bilo. I tu je jedan od najvećih nedostataka modela koji trenutno vlada zapadnim svijetom
Ustavni sud jučer je ukinuo odredbe Zakona o radu kojim je propisano da se pojedina materijalna prava koja proizlaze iz njega mogu naknadno kroz kolektivni ugovor ugovoriti u većem opsegu za članove sindikata koji ih je ispregovarao. Takva je odredba ocijenjena diskriminatornom. Usto, sindikati su u ovom trenutku u velikom zamahu. Pregovaraju s Vladom oni koji predstavljaju medicinske sestre i tehničare, kao i oni čiji su članovi pravosudni policajci. Obje skupine spominju mogućnost organiziranja štrajka – barem onog bijelog, a moguće i pravog, ako se ne prihvati najveći dio njihovih traženja. Tako da su sindikati i vijesti o njima ovih dana zauzeli dobar dio medijske i političke scene. Naravno, pitanje bi bilo i kako to da štrajkovima ne prijete sindikati koji predstavljaju zaposlene u privatnom sektoru, ali to je već jedna druga priča koja traži posebnu temu. Ali u svakom slučaju sindikati su danas u Hrvatskoj, ali i šire jako daleko od one uloge u društvu koju su nekad zauzimali. Više je razloga za ovakvu situaciju.
Sindikatima je u cijeloj Europi postao veliki problem to što nemaju izravan politički utjecaj. Ono što se kolokvijalno naziva socijaldemokracijom odavno se udaljilo od toga da na političkoj pozornici predstavlja nešto što se nekada zvalo radnička klasa, a danas malo pitomije – radno ovisno stanovništvo. Dakle oni koji žive od svog rada i to im je jedini izvor prihoda. A da pritom nisu vrhunski menadžeri ili nogometaši. Takvi su ljudi na repu zanimanja stranaka koje sebe nazivaju lijevim, svejedno pod kojim nazivom – socijaldemokrati, socijalisti ili laburisti. Što se tiče ovih zadnjih, u Velikoj Britaniji posebna je tuga u tome da se stranka prestala brinuti za one po kojima je dobila ime. Današnjoj europskoj ljevici, i to cijeloj od one s lijevog centra pa do urbane gerile puno su bliže sve vrste manjina – nacionalne, seksualne i svake druge od radno ovisne većine. Kojoj pripada i najveći dio raznih manjinaca. Koji sigurno nisu svi direktori velikih tvrtki ili igraju za Manchester City. Ali to je tako. I tome pomoći izgleda nema. Takva je i ova najnovija pomodna ljevica, kao što su španjolski Podemos ili njihova hrvatska franšiza koja sada vlada glavnim hrvatskim gradom. Koja se kune u Tita i priređuju mu po Zagrebu razne krijesove. Ali kada bi im zaista neki dvadesetogodišnji metalski radnik ušao u ured da se upiše u njihovu stranku, najvjerojatnije bi mu s gađenjem pokazali vrata. Jer niti zna što znače sva slova u LGBTQ+, niti je ikada radio za neki NGO, a kamoli da ima svoj vlastiti.
Hrvatska jest imala svoj vlastiti eksperiment sa strankom bliskom sindikatima. Bili su to Hrvatski laburisti koji su se na sceni pojavili prije sada već kakvih 15 godina. Bila je to mješavina ljudi koji su u formiranju stranačke scene pogreškom ušli u HNS, a prije toga su imali izravan ili neizravan doticaj sa sindikalnom scenom. Činilo se da bi stranka mogla i zaživjeti, ali što zbog gotovo totalne medijske blokade što zbog, kako se to popularno kaže, narušenih međuljudskih odnosa na kraju je sve propalo. Što je velika šteta jer bi Hrvatskoj danas itekako dobro došla takva staromodna radnička stranka. Ali što subjektivne što objektivne okolnosti dovele su do toga da je nema. A kako stvari stoje, gotovo je sigurno da je više nikada neće ni biti.
I time se Hrvatska uključila u euroatlantske integracije. Situacija je manje više slična u svim zemljama koje bi se mogle podvesti pod ovaj još uvijek ekskluzivni klub. Prava zaposlenih zadnja su rupa na svirali gotovo svih političkih opcija. Tko se bolje snađe i svatko brine za sebe – to su trenutno vladajuće krilatice u društvenim i političkim elitama ovih zemalja. A osjećaja zajednice i shvaćanja da bližnjemu treba pomoći i s njim se zajednički boriti za neka prava, ne da nema nego kao da ga nikada nije ni bilo. I tu je jedan od najvećih nedostataka modela koji trenutno vlada zapadnim svijetom. Stoga, kako god ova odluka Ustavnog suda bude primljena u velikim sindikalnim središnjicama, ona je barem na javnu scenu u Hrvatskoj vratila raspravu o sindikatima i pravima koja njihovi članovi mogu dobiti na osnovu članstva u njima.