Nakon apela i sastanaka s trgovcima od kojih se zahtijeva da više ne podižu cijene, potom upozorenja prema pružateljima usluga u turističkom sektoru da smanje apetite jer bi mogli ostati bez stranog gosta, Vladin plan »pregovaranja« s potencijalnim generatorima inflacije ide dalje: sada su na redu građevinari i bankari, pri čemu se ovi potonji pokazuju kao iznimno tvrd orah koji godinama u Hrvatskoj ubire masne zarade i to se tretira kao normalno. Bankari lobiraju na sve strane, prenose se navodne neslužbene izjave nekih njihovih čelnika o tome da bi i oni sami htjeli dobru regulaciju, ali je, eto, nema, a sada su i okružnicu HNB-a, koji je od njih konačno nešto i zatražio, odnosno zahtijevao da razrade metodologiju mijenjanja naknada proglasili krivom za to da svoje tarife naknada opet moraju podići.

Da se razumijemo, okružnica koju je HNB još lani sredinom godine poslao bankama više je smokvin list za prikrivanje nedjelovanja nego potez s ozbiljnim namjerama. Izgleda kao da je središnja banka njome naprosto htjela pokazati da nešto radi, nakon što je postalo očito da naknade skaču bez ikakvog rezona, a regulator se dakle godinama ponaša kao da ga se to ne tiče, iako je zapravo zaštita potrošača jedna od rijetkih funkcija koja mu je sada još i ostala. To je alibi-mjera koja k tome dolazi prekasno jer su bankari godinama naknade nabijali kako su htjeli, a tek je nedavno reagirao HNB, i to ovako mlako i oprezno, da su banke bez da trepnu to zaobišle i još okrenule u vlastitu korist. »Ukinule« su dakle naknade kojih nije ni bilo, neke su cijene svojih usluga samo zaokružile, da ih je lakše plaćati, te su naposlijetku u tarife ugradile i nova poskupljenja koja će nas pratiti cijelu ovu godinu, a koja sada, je li, imaju i »pokriće« u rastu troškova. Banke su, dakle, od HNB-ove direktive još i napravile razlog za podizanje naknada umjesto da je shvate kao poticaj za njihovo smanjenje.

No, to ne znači da je kriva direktiva – dobro im je došlo da imaju koga za okriviti, a prema Vladi se ipak ne usuđuju ovako izravno nastupiti. U HNB-u pak ni ne kriju da im cilj nije ni bio nešto regulirati, a kamoli limitirati neke cijene, već »samo sve učiniti transparentnijim«. Banke su to međutim shvatile kao povod da se i same počnu žaliti na ulazne troškove, odnosno rast troškova svojih stavki poslovanja, iako recimo s rastom prihoda ne podižu plaće radnicima, već samo bonuse menadžera. Iako su se tobože digitalizirale, i dalje naplaćuju sve živo, a u fokusu javnosti već je dulje vrijeme naknada za vođenje računa, koji se mjesečno naplaćuje oko dva eura (često je u paketu usluga to i puno više). Taj račun u banci građani naprosto moraju imati, ako žele primati plaću ili mirovinu.

Dugo su mediji i javnost upozoravali na taj paradoks da se naplaćuje usluga koja je obavezna, koju se mora koristiti, pri čemu banke postaju monopolisti kojima je tržište zajamčeno jer se za isti račun na koji se prima plaća vežu i brojne druge bankarske usluge i još hrpa drugih naknada. Više puta smo i središnju banku i guvernera pitali kako je to moguće, no guverner u tome da se na obvezni proizvod plaća naknada nije vidio problem. Euro, dva ili tri mjesečno – više ili manje. No, to je stvar principa, štoviše, izvan je logike tržišne privrede. Jer, ako netko nešto plaća, mora barem moći birati hoće li to ili neće kupiti. Pokušao je potom ministar Primorac, da se dakle bar jedan račun, osnovni (što je treća kategorija, uz žiro i tekući), uz neki temeljni paket usluga oslobodi plaćanja te da se ljudima omogući da baznu uslugu platnog prometa koriste besplatno, ako ih je već sustav prisilio da plaću moraju primati preko računa. Jedna je banka poslušala ministra, ukinula naknadu na taj osnovni račun, ali digla cijene brojnih drugih. Na to se nadovezala spomenuta HNB-ova okružnica koju su potom proglasili okidačem za nova poskupljenja. Same banke su u međuvremenu uskladile retoriku i sada redom dižu tarife. U tom preklapanju »mjera« fiskalne i monetarne politike regulatori zasad nisu ništa postigli, ali su zato banke opet u plusu. Ministar sada kaže da se čeka HNB, a HNB sastanči s bankarima i tobože im prijeti, iako se ne mogu sjetiti da su ti sastanci ikad urodili nekim plodom, a pogotovo ne sada kada se svaka akcija mora koordinirati na razini eurozone. Ministar Primorac maše sa zakonskim rješenjem pa prebacuje lopticu na Vujčića, ali i ministar se, kada sam svojevremeno pitala zašto se primjerice širi baza poreza na imovinu samo za građane dok se bankama uporno ne uvodi porez na profit (pa i aktivu što su neki predlagali), ogradio da bi se time možda anulirao učinak monetarne politike ECB-a (dok je ona bila kontra-inflatorna)!? Možeš misliti kako bi ECB-ova politika pokleknula da mi samo malo ojačamo regulativu i oporezujemo ionako enormne dobiti banaka.

Nema međutim zajedničkog stava o tome na razini EU-a i to je za nas kočnica. No, bez hrabrosti i kreativnosti teško ćemo isplivati, a manevarski prostor još je uži nego je bio jer sada nemamo ni samostalnu monetarnu politiku. Jasno je da su zasad banke te koje su najviše profitirale od ulaska u eurozonu. HNB im je, po slovu zakona, na deponirane viškove likvidnosti isplaćivao ogromne iznose i još isplaćuje. Ove godine će opet oko pola milijarde eura. Banke su dakle definitivno najveći dobitnici ulaska u europodručje, dok se građani, zasad, u inflatornom glibu u koji smo upali, pokazuju kao najveći gubitnici. Sada ove stope ECB-a polako padaju pa će ipak biti i nešto manja zarada banaka po toj osnovi, iako će i dalje biti velika. Uz to, sve je manje ljudi, klijenata banaka, uopće kreditno sposobno jer je inflacija nagrizla potrošačku košaricu, a onda i bonitet pred bankama. Bankarima će dakle biti i sve teže prodavati skupe kredite. Baza klijenata se sužava, balon se pomalo ispuhava, pa je jasno da će sve pokušati nadoknaditi naknadama. Kada je pak u pitanju jedan besplatni račun – koji nikako da se uvede gdje se vidi potpuna nemoć regulatora u odnosu na moćne strane banke – vjerojatno će i tu doći do toga da, što budu izgubile na tom jednom računu, banke će nastojati nadoknaditi na svim ostalim proizvodima i uslugama. Drugim riječima, naći će načina da to opet prebace na klijente.

Događa se dakle i u bankarskom sektoru slična stvar kao i u trgovini, ili u bilo kojem sektoru gdje se cijene unatoč potražnji limitiraju, potiskuju i ograničavaju: ako se nekim proizvodima ograniče cijene, prodavatelji će to nastojati kompenzirati podizanjem cijena svih ostalih proizvoda. To je poput broda koji pušta na sve strane i čepljenjem jedne rupe samo se povećava pritisak vode na ostalima. Podsjeća to pomalo na ono što se u psihoanalizi zove povratak potisnutog (na engleskom se uvriježio termin ‘Return of the Repressed’) gdje je Freud objasnio da se prošlost ponavlja u simptomima dok se konačno ne preradi, dok se konačno ne suočimo s onim što tinja duboko potisnuto, pa se javlja kao ružan san, košmar, noćna mora.

Dakle, umjesto da se bavi samo površinskim krpanjem rupa i prebacivanjem loptice s jedne instance na drugu, vlasti bi bilo bolje da se suoči s pravim izvorom problema, a on je zapravo uvijek isti: dubok je, strukturne prirode, ali i više od toga, nadilazi postojeći ekonomski okvir i bazu. Ekonomija nam je bankocentrična, uvoznička, previše trgovačka, premalo okrenuta stvaranju nove vrijednosti i socijalno krajnje neosjetljiva. Potisnuto se stoga ni u ekonomiji ne može pojaviti drugačije nego kroz simptom, odnosno ne može ni biti ništa drugo nego ponavljanje mjera koje samo upozoravaju da nisu razriješeni kapitalistički odnosi prisvajanja i razvlaštenja.