Svaki posjet rodnome gradu sa sobom nosi ultimativnu potrebu da se priviknete na nove neke običaje. Samo mijena stalna jest u gradu koji se nekad dičio baš s tim da se tu ništa promijeniti ne može. Doduše i te mijene su uglavnom kozmetičke naravi, ali ajde se ti sinko isto navikni. Novost je tako da su lokalne tržnice postale jače od one centralne, baš kao što su maksi-mega-ober trgovački centri odavno postali jači od malih trgovina i dućana, da obrte i ne spominjemo. I dok se na banke, stolove, štandove sa zelenilom i preskupim trešnjama čovjek još i može nekako naviknuti, to da je ribarnica ono što se nudi na par hladnih banaka unutarnjeg dijela tržnice teško ide u glavu kad pamtiš onu pravu peškariju. Ma, ponuda i nije najgora na svijetu, ali je zato najskuplja na svijetu.

– Ajmo, sve dam za 20 – vuče za rukav »ribara starog sin« odjeven u donju majicu.

Priča on o škampima omanjim dok pogled potencijalnog kupca čeznutljivo leti put glave sabljarke. E da, kažu još malo i doći će kraju ono doba godine kad se ove plemenite ribetine zaigraju toliko da se uloviti dadu. Još malo i bit’ će k’o po onoj tko je kupio, kupio je i tko je probao, probao je. A probao je malo tko, jer velika je riba, pa joj je velika i ona feta koja će se bacit’ na vruću tavu ili gradele, a kad je velika feta onda je i teška, a kad je teška onda je i skupa. To si čovjek priušti tu i tamo, ako ikako. A cijeli ovaj uvod je tu da bi se reklo sljedeće. U metropoli kilo sabljarke dan prije izvađene iz mora 28 eura, a na kvartovskom pazariću ovećeg grada što ga oplahuje more u kojem je ulovljena sabljarka prije koji sat plivala kilo sjajne ribe 35 eura! Tu se i nema što nego produžiti dalje, onako kao u pjesmi, dok zahvaljujući onom afričkom pijesku i vjetru temperatura skače blizu 40 stupnjeva Celzija, a zrak je obojan u žućkasto. Pa se ljudi na sve te klimatske promjene žale prodavačici u kiosku, dok ona mudro progovara: »Kako smo sijali, tako sad žanjemo.«

Sva to dakako i nije bitno u dane od Europskog prvenstva u nogometu. Uvijek se umjesto kruha dade kušati kolača, barem su nas tako učili dok su krivo tumačili povijest kao takvu. Život je trebao biti bolji, mi smo trebali biti bolji nego što jesmo na tim zelenim livadama njemačkih nogometnih stadiona. Inače, kad čovjek gleda koliko lijepih nogometnih zdanja Njemačka ima onako dobro pozicionirana usred Europe, i kad vidi kako je svojom zemljom zovu i iseljeni Hrvati, Turci, Albanci i drugi, i kad zna da je to zemlja dobra piva i zavidna broja smještajnih kapaciteta, bude mu jasno da bi svako Europsko prvenstvo trebalo organizirati u Njemačkoj. Mi smo našu reprezentaciju ispratili uvjereni da ćemo s njima daleko. A onda nam Albanija zabi u zadnjim sekundama sučeve nadoknade. A onda nam Italija zabi u zadnjim sekundama nevjerojatnih osam minuta sučeve nadoknade.

Svijet je obišla fotografija na kojoj se vidi kako je stasiti i sjajni golman Italije Donnarumma utješno zagrlio stasom malog, a nogometnim umijećem kolosalnog Luku Modrića. Tako to nekad bude kad se prepoznaju velikani i kad je sport »samo« sport. Kamere su zatim krenule put gradskih nam trgova gdje se utakmica gledala na velikim ekranima. Djevojka iz Rijeke stručno analizira sve prije nego je u mikrofon zaključno rekla: »Zapravo, sve nema smisla!« Povratak u studio HRT-a, kamera što snima Joška Jeličića, nazovi stručnog komentatora, zorno kazuje kako je djevojka s riječkog trga itekako u pravu.

Uče naši stari kako ima stvari u koje se ne bi trebalo dirati jer što ih više diraš, one svoj loš efekt više, dalje i pogubnije šire. A opet, kako preskočiti činjenicu da je javni servis od svih ljudi na ovome svijetu koji se kunu da znaju nešto o nogometu baš spomenutog J. J. odlučila nakeljiti za onaj okrugli stol u studiju da sije prije svega netrpeljivost prema svakom tko po njegovom »stručnom« mišljenju nije dobar Hrvat, ili onom tko jednostavno nije Hrvat.

Ooo, da je samo znati kako J. J. dočekuje dostavljača Wolta kad mu na vrata donese naručeno, da je znati odakle ta bojazan da bi danas-sutra svi ti silni Nepalci i Filipinci mogli zagospodariti našim nogometom onako kako se, recimo, tamo neki Mbappe kamerunski uglavio među reprezentativce Francuske. Zaplesao je taj J. J. na rubu dobra ukusa, ako ga nije i prešao, već prvim svojim birtijaškim dosjetkama, da bi ga HRT nagradio i to tako da su ga pozvali da u »Otvorenom« priča o identitetu hrvatskom. Jedan dan J. J., a drugi, dakako i da se nit vodilja slijedi, Igor Štimac, sad već bivši selektor nogometno megajake Indije.

Što je pak za Đej Đeja identitet, otkrilo se netom nakon što je Hrvatska ispala s turnira. Tu, što se spomenutog tiče, samo dobro odgojeni Hrvat katolik prolazi. Pri tom je krajnje nejasno tko bi sve sjedio u toj komisiji za procjenjivanje kvalitete dobro odgojenih Hrvata katolika, a toga se i tih se valja ponajviše plašiti. Makar, zapravo sve nema smisla. Smisla ima samo u istini da veliki Donnarumma ama nikad ne bi zagrlio Đej Đeja onako kako je zagrlio Modrića, ako ništa ono higijene neke osnovne radi.

Nema dakle to smisla onoliko koliko smisla nema ni kad selektor koji slijedi svoju zvijezdu nakon prespavane noći prozove sve koji su kritizirali igru naše reprezentacije, novinare ponajprije. Nema kritike ako ti je Hrvatska iznad svega, sukus je Dalićeva obraćanja. Lijepo se to naslanja na Jeličićevo prozivanje svih nas mediokriteta koji smo se ikada usudili išta kazati kontra provjerenih domoljuba koji za nas krvare na selektorskim klupama. Krivac za sve naše poraze vazda je netko drugi. Nije Dalić neka iznimka kad tako promišlja i jednostavno mu se tako može. A tako mu se može jer se alternative ne vidi. Sustav je ustrojen taman tako da se alternative ne vidi, da se nasljednika ne vidi, da oporbe nema, da kandidata koji bi bili Dalić nakon Dalića nema. I nije to nogometni specifikum.

Evo, ni notorni SDP ne zna naći nasljednika Peđi Grbinu, a da je iole drugačiji osim po visini, što i nije tako teško s obzirom na to koliki je Grbin. Ni aktualnom predsjedniku Sabora, baš kao ni aktualnom našem suverenu ne vidi se alternativa koliko god bliske rodbine vodili sa sobom naokolo na utakmice u državnom nekom aviončiću. Pače, Milanović toliko straha ni od koga nema da može sebi dozvoliti posvemašnju nonšalanciju dok objavljuje kako kreće i po drugi mandat. Alternative se ne vidi ni čelnicima najvećih naših gradova makar im stoput smeće na odlagalištima gorjelo, turisti urinirali po gradskoj jezgri, ili im projekti hvatali ruzinu vezani u plićini. A bome se alternative, možda ponajviše, ni blizu ne vidi premijeru Plenkoviću.

No, on je bar toliko mudar da i kad kiksa ne proziva zbog toga antihrvate, zavjerenike svih vrsta, nevjernike neke. Za to postoje ljudi poput stručnog komentatora. I sve to zapravo nema smisla.

Koji dan nakon što je propao naš nogometni europski projekt, a koji sat prije nego je Milanović na pitanje kada se kani kandidirati za još jedan mandat nonšalantno odgovorio »evo sad«, Mate Rimac je predstavio čudo i čedo svoje što kani biti robotaksi. Dalo bi se sada pričati populistički i o tome kojem to hipsterskom s(l)oju uopće treba vozilo bez volana i šofera, ali takvo da vonja kako korisnik želi i svira kako korisničke uši traže, dalo bi se zlurado spominjati kako se vijest o Rimcu i robotaksiju tukla s onom o njegovu razvodu i sudskim nevoljama njegova oca, ma na stranu sve to. Ono bitno jest da je Rimac – još jedan za kojeg se tvrdi da alternative nama – pozvao taksi da mu priđe, da su premijer sa svitom baš kao i Rimac čekali da vozilo poslušno posluša naredbu i da je robotaksi to jednostavno odbio učiniti. Dogodi se. Baš kao što se onda dogodilo da je premijer svejedno sjeo u vozilo koje odbija voziti i izrazio ogromno zadovoljstvo viđenim performansama u vozila koje još uvijek ne vozi. U toj sličici štošta je naše stalo.

Djevojka iz Rijeke imala je pravo, zapravo sve nema smisla.