Plaće u Hrvatskoj tijekom pandemije osjetno su porasle, kao da se u tom razdoblju nije dogodila najveća gospodarska katastrofa nakon Domovinskog rata. U lipnju su dosegnule prosječnu neto visinu od 7.175 kuna, podebljavši se za više od 600 kuna, odnosno za 9,4 posto u odnosu na prosinac 2019. godine, sudeći prema podacima Državnog zavoda za statistiku.

Svi oni prisilni boravci kod kuće, smanjeni broj radnih sati, zatvaranje trgovina, restorana, kafića i proizvodnih pogona srezali su prihode gospodarstva i državnog proračuna. No, unatoč tome golema većina zaposlenih ostala je na radnim mjestima.

Vlada je plaćala poduzetnicima kako ne bi otpuštali zaposlene i kako bi nastavili rad kada se epidemiološke mjere ublaže. Istodobno, poduzela je mjere za rast plaća, koje su od početka pandemije nominalno povećane gotovo za desetinu.

Međutim, letimičan pogled na statističke podatke DZS-a pokazuje da se tijekom pandemije povećao raskorak između najnižih i najviših plaća. Istina je da su porasle minimalne plaće, ali vrhnje su ipak pokupili oni na vrhu platne ljestvice.

Primjerice, iako lipanjska prosječna plaća iznosi 7.175 kuna neto, znatno više od 60 posto svih zaposlenih prima manje od toga. Polovina zaposlenih dobiva do 6.023 kuna, koliko iznosi tzv. medijan, a gornja polovina zaposlenih ima plaće iznad te razine.

Iako je prosječna plaća u 18 mjeseci veća za 9,4 posto, zanimljivo je da je srednja plaća (medijan) u Hrvatskoj porasla manje od tog prosjeka, za 6,3 posto, odnosno za 359 kuna.

Zahvaljujući povećanju minimalca porasla su i primanja četvrtine najslabije plaćenih Hrvata. Srednja plaća onih 50 posto zaposlenih u donjoj polovini ljestvice povećana je s 4.289 na 4.596 kuna ili za 7,2 posto.

To znači da četvrtina zaposlenih na dnu ljestvice prima manje od 4.596 kuna, a ostali više od toga. Iz tog podatka jasno je da su najniže plaće rasle brže od onih smještenih u sredini.

Što više prelazimo u gornju polovinu ljestvice, rast plaća je sve brži. Recimo, plaće na sredini gornje polovine ljestvice – a to je crta koja dijeli 25 posto najbolje plaćenih u Hrvatskoj od 25 posto onih koji su ispod njih, u drugoj četvrtini – iznosile su prije 18 mjeseci 7.704 kune, a u lipnju ove godine 8.298 kuna. Podebljane su za gotovo 600 kuna ili za 7,7 posto.

Još više povećana su mjesečna primanja onih koji ulaze među 10 posto najbolje plaćenih u Hrvatskoj. Da bi netko došao u gornju desetinu, trebao je prije godinu i pol imati neto plaću od 10.240 kuna. Sada je ta granica pomaknuta na 11.091 kunu. To znači da je minimalna plaća desetine zaposlenih na vrhu porasla za 8,3 posto.

Međutim, sve je to i dalje ispod statističkog prosjeka o rastu plaća u 18 mjeseci, koji iznosi spomenutih 9,4 posto. Na pitanje tko je podigao prosjek nije teško odgovoriti. Očito je da su razinu nesrazmjerno podigli ljudi koji se nalaze na vrhu desetine najbolje plaćenih u Hrvatskoj.

Mjesečna primanja morala su im skočiti daleko više od 10 posto, iako o tome DZS ne iznosi podatke. Riječ je o manjem broju zaposlenih u najboljim hrvatskim tvrtkama te vodećim ljudima u gospodarstvu i državi. Maksimalne plaće odskočile su najviše zbog poreznih olakšica koje im je Vlada uvela usporedno s povećanjem minimalca.

Ukratko, prosječna plaća u Hrvatskoj od početka pandemije porasla je za nominalnih 9,4 posto, ali je više od 90 posto zaposlenih dobilo manje od tog prosjeka.

Očito je da su u raspodjeli plaća tijekom pandemije povećane nejednakosti. To nije dobar razvoj događaja, jer u sadašnjim gospodarskim nevoljama najveći teret izlaska iz krize pada na leđa siromašnih.

Gotovo dvije trećine stanovništva u Hrvatskoj nema značajnije ušteđevine i teško spaja kraj s krajem mjeseca, prema podacima Svjetske banke iz srpnja. To ne znači da treba udariti po najvišim plaćama, već ubrzati rast ispodprosječnih primanja zaposlenih te umirovljenika.

Ne treba smetnuti s uma da potrošačke cijene rastu sve brže i da je inflacija u srpnju iznosila 2,8 posto, najviše u sedam godina.