Ono što je jučer viđeno u Saboru ne daje baš puno razloga za optimizam. Barem kada je politika u pitaju. Naravno da Ivo Žinić i njegove nekretninske vratolomije trebaju biti u fokusu. Ali ne samo one. U središtu pažnje trebale bi biti i teme korak iznad toga tko je i je li jamio. Korona i potres velike su katastrofe. Politika je to prepoznala. Međutim, nije, barem zasad, da otvaraju i prostor za neke hrabre iskorake
Dvije velike prirodne katastrofe, koronavirus i potres, nisu nimalo promijenile hrvatsku politiku. U zadnjih 30 godina scenom su dominirale povijesne i svjetonazorske teme. Prvo one vezane za nasljeđe prethodnog komunističkog sustava, a potom i one vezane za ono što se događalo u Domovinskom ratu. A sve skupa potom bilo je obavijeno vječnim temama zadnjih hrvatskih stotinjak godina. Nekakva nulta godina bila je 1918., godina kada je Hrvatska postala dio Kraljevine SHS.
Jedina gospodarska tema koja je dominirala javnom scenom bila je privatizacija. Ali i ta je rasprava bila više dio puno veće, gore navedene ideološke svađe, nego neke kvalitetne analize što se i kako od gospodarskih subjekata otprije 1990. moglo spasiti, što se moglo razvijati na višu razinu, a što je pak trebalo pustiti niz vodu jer mu nije bilo spasa. Nije bilo ni analitičke rasprave o tome je li trebalo brzati s privatizacijom ili se je moglo u nju ići sporije i postupnije, onako kako su to napravili naši sjeverni susjedi Slovenci. Naravno, bilo je potpuno bizarno ići u prodaju društvene imovine tijekom rata, kada je znatan dio stanovništva bio u ratu i nije ni fizički mogao sudjelovati u procesu privatizacije. Međutim, politička, ali i šira društvena rasprava o ovoj temi svela se na žalopojke ljevice kako je nacionalistički HDZ demontirao fantastičan sustav samoupravljanja u kojem se dobro živjelo, relativno malo radilo i koji je navodno sjajno funkcionirao.
Zaboravljajući pritom da je dobar dio gospodarstva posrnuo još krajem osamdesetih jer se nije mogao nositi s novom situacijom na svjetskom tržištu nakon što je Mihail Gorbačov počeo izravno poslovati sa zapadom. S druge strane, vladajući su govorili da je cijelo gospodarstvo prije devedesete bilo za ništa, namjerno se praveći nevješti da su za vrijeme njihove vladavine niz vodu puštene i brojne tvrtke koje su itekako mogle biti nositelji gospodarskog razvoja.
Društvena je rasprava sada manje-više ista. I to ne samo u politici, nego i šire. Prvo korona pa za njom potres, pa tako još jednom, neizbježno i predvidljivo postale su političke teme. I na taj se način izdigle iz realnosti i počele živjeti paralelnu egzistenciju. Naravno, sve je politika i svaki događaj u zemlji može se svesti na politiku. I legitimno je da svaka politička opcija želi zaraditi koji bod na tome. Pa su tako i epidemija i potresi dobili svoju političku dimenziju. Ali stvar je u tome da bi se te rasprave trebale uklopiti u nekakve šire vizije političkih aktera, a ne se svesti na ad hoc raspravu oko toga tko je ukrao ili jesu li se kafići trebali zatvarati tri dana ranije ili kasnije. Što je naravno jako bitno i treba biti raspravljeno. Među ostalim, parlament postoji i zbog toga. Za izravnu kontrolu postupanja državne vlasti i njeno pozivanje na odgovornost ako nešto nije napravila kako valja.
Međutim, tu postoji još jedna dimenzija. Osim reakcije na dnevne događaje, od politike se očekuju i nekakve vizije. Naravno, ne one utemeljene na subjektivnim željama o Hrvatskoj u kojoj će se za par desetljeća živjeti kao i Švicarskoj. Već na analizi postojećeg stanja, postavljanju dohvatljivih i razboritih ciljeva, te određivanju instrumenata i mjera kako ih postići. Pa da se društvena energija onda troši na rasprave o tome. Pa neka one budu i ideološke. Nisu ideologija samo ustaše i partizani, već i oporezivanje, monetarna politika te raspodjela novostvorenog društvenog bogatstva.
Pametna i zrela društva velike izazove i poteškoće koriste i kao priliku da se posegne za hrabrim i novim rješenjima. U normalnim prilikama često ne postoji kritična masa koja bi pokrenula nužne promjene. Status quo teško je mijenjati ako je situacija koliko toliko uobičajena. Ali ako je društvo doživjelo nekakav udarac, zajedno sa štetom koja je počinjena otvorio se i prostor za korak naprijed nakon saniranja neposrednih posljedica. Ono što je jučer viđeno u Saboru ne daje baš puno razloga za optimizam. Barem kada je politika u pitaju. Naravno da Ivo Žinić i njegove nekretninske vratolomije trebaju biti u fokusu. Ali ne samo one. U središtu pažnje trebale bi biti i teme korak iznad toga tko je i je li jamio. Korona i potres velike su katastrofe. Politika je to prepoznala. Međutim, nije, barem zasad, da otvaraju i prostor za neke hrabre iskorake.
Uvodnik
Politika ne koristi potres i koronu za korak naprijed
Zlatko Crnčec
20. siječanj 2021 14:15
Foto Davor Kovačević
Ono što je jučer viđeno u Saboru ne daje baš puno razloga za optimizam. Barem kada je politika u pitaju. Naravno da Ivo Žinić i njegove nekretninske vratolomije trebaju biti u fokusu. Ali ne samo one. U središtu pažnje trebale bi biti i teme korak iznad toga tko je i je li jamio. Korona i potres velike su katastrofe. Politika je to prepoznala. Međutim, nije, barem zasad, da otvaraju i prostor za neke hrabre iskorake
Dvije velike prirodne katastrofe, koronavirus i potres, nisu nimalo promijenile hrvatsku politiku. U zadnjih 30 godina scenom su dominirale povijesne i svjetonazorske teme. Prvo one vezane za nasljeđe prethodnog komunističkog sustava, a potom i one vezane za ono što se događalo u Domovinskom ratu. A sve skupa potom bilo je obavijeno vječnim temama zadnjih hrvatskih stotinjak godina. Nekakva nulta godina bila je 1918., godina kada je Hrvatska postala dio Kraljevine SHS.
Jedina gospodarska tema koja je dominirala javnom scenom bila je privatizacija. Ali i ta je rasprava bila više dio puno veće, gore navedene ideološke svađe, nego neke kvalitetne analize što se i kako od gospodarskih subjekata otprije 1990. moglo spasiti, što se moglo razvijati na višu razinu, a što je pak trebalo pustiti niz vodu jer mu nije bilo spasa. Nije bilo ni analitičke rasprave o tome je li trebalo brzati s privatizacijom ili se je moglo u nju ići sporije i postupnije, onako kako su to napravili naši sjeverni susjedi Slovenci. Naravno, bilo je potpuno bizarno ići u prodaju društvene imovine tijekom rata, kada je znatan dio stanovništva bio u ratu i nije ni fizički mogao sudjelovati u procesu privatizacije. Međutim, politička, ali i šira društvena rasprava o ovoj temi svela se na žalopojke ljevice kako je nacionalistički HDZ demontirao fantastičan sustav samoupravljanja u kojem se dobro živjelo, relativno malo radilo i koji je navodno sjajno funkcionirao.
Zaboravljajući pritom da je dobar dio gospodarstva posrnuo još krajem osamdesetih jer se nije mogao nositi s novom situacijom na svjetskom tržištu nakon što je Mihail Gorbačov počeo izravno poslovati sa zapadom. S druge strane, vladajući su govorili da je cijelo gospodarstvo prije devedesete bilo za ništa, namjerno se praveći nevješti da su za vrijeme njihove vladavine niz vodu puštene i brojne tvrtke koje su itekako mogle biti nositelji gospodarskog razvoja.
Društvena je rasprava sada manje-više ista. I to ne samo u politici, nego i šire. Prvo korona pa za njom potres, pa tako još jednom, neizbježno i predvidljivo postale su političke teme. I na taj se način izdigle iz realnosti i počele živjeti paralelnu egzistenciju. Naravno, sve je politika i svaki događaj u zemlji može se svesti na politiku. I legitimno je da svaka politička opcija želi zaraditi koji bod na tome. Pa su tako i epidemija i potresi dobili svoju političku dimenziju. Ali stvar je u tome da bi se te rasprave trebale uklopiti u nekakve šire vizije političkih aktera, a ne se svesti na ad hoc raspravu oko toga tko je ukrao ili jesu li se kafići trebali zatvarati tri dana ranije ili kasnije. Što je naravno jako bitno i treba biti raspravljeno. Među ostalim, parlament postoji i zbog toga. Za izravnu kontrolu postupanja državne vlasti i njeno pozivanje na odgovornost ako nešto nije napravila kako valja.
Međutim, tu postoji još jedna dimenzija. Osim reakcije na dnevne događaje, od politike se očekuju i nekakve vizije. Naravno, ne one utemeljene na subjektivnim željama o Hrvatskoj u kojoj će se za par desetljeća živjeti kao i Švicarskoj. Već na analizi postojećeg stanja, postavljanju dohvatljivih i razboritih ciljeva, te određivanju instrumenata i mjera kako ih postići. Pa da se društvena energija onda troši na rasprave o tome. Pa neka one budu i ideološke. Nisu ideologija samo ustaše i partizani, već i oporezivanje, monetarna politika te raspodjela novostvorenog društvenog bogatstva.
Pametna i zrela društva velike izazove i poteškoće koriste i kao priliku da se posegne za hrabrim i novim rješenjima. U normalnim prilikama često ne postoji kritična masa koja bi pokrenula nužne promjene. Status quo teško je mijenjati ako je situacija koliko toliko uobičajena. Ali ako je društvo doživjelo nekakav udarac, zajedno sa štetom koja je počinjena otvorio se i prostor za korak naprijed nakon saniranja neposrednih posljedica. Ono što je jučer viđeno u Saboru ne daje baš puno razloga za optimizam. Barem kada je politika u pitaju. Naravno da Ivo Žinić i njegove nekretninske vratolomije trebaju biti u fokusu. Ali ne samo one. U središtu pažnje trebale bi biti i teme korak iznad toga tko je i je li jamio. Korona i potres velike su katastrofe. Politika je to prepoznala. Međutim, nije, barem zasad, da otvaraju i prostor za neke hrabre iskorake.