Nitko ozbiljan ne očekuje da će predstavnici 200 zemalja, koji se od jučer okupljaju u egipatskom Šarm el Šeiku na godišnjoj svjetskoj klimatskoj konferenciji napraviti velik iskorak radi zauzdavanja klimatskih promjena. Naprotiv, dojam je da su ove godine političari u tom naporu posustali jer su našli važnijih poslova.

Naime, rat u Ukrajini i zatezanje odnosa između SAD-a i Kine bacili su klimatske nevolje u zapećak, a glavno pitanje postalo je tko će koga u svijetu nadvladati. Zapadne sankcije Rusiji te rusko smanjivanje isporuka plina Europi pridonijeli su nestašici energije, astronomskim cijenama i izbijanju energetske krize. Više nije pitanje koju ćemo vrstu energije trošiti, nego hoće li je uopće biti i po kojoj cijeni.

Zemlje Europske unije, koje su zajedno sa SAD-om danas svjetski lideri u zauzdavanju klimatskih promjena, odjednom su počele aktivirati elekrane na ugljen kako bi zamijenile nedostajući ruski zemni plin. Institucije EU-a godinama su tvrdile da je plin prihvatljivije gorivo od ugljena ili nafte, jer zrak zagađuje upola manje od njih, ali sada to više nije važno. Povećano korištenje fosilnih goriva navodno je izlaz u nuždi dok se ne sagradi dovoljno elektrana za dobivanje čiste energije iz sunca, vjetra ili vodika.

Međutim, članice EU-a nisu posve svjesne da će čak i zamjenom ruskog zemnog plina onim ukapljenim (LNG) dodatno pogoršati klimatsko stanje. Prema najnovijem istraživanju, koje je objavio BBC, za proizvodnju i prijevoz LNG-a treba tako puno energije da ukapljeni plin na kraju stvara deset puta veće emisije ugljikova dioksida od zemnog plina. To je samo jedan detalj koji govori da stvari ne idu u dobrom smjeru te da emisije stakleničkih plinova nastavljaju rasti, uz sve teže posljedice po okoliš i ljude.

Istina, bez napora država da ograniče zagrijavanje Zemljine površine, stvari bi bile još gore. Prije postizanja Pariškog sporazuma 2015. površina Zemlje, prema procjenama, trebala se do kraja ovog stoljeća zagrijati za opasnih 4,5 Celzijevih stupnjeva. Zahvaljujući obvezama koje su države preuzele na klimatskoj konferenciji u Glasgowu prije godinu dana, temperatura bi trebala porasti za oko 2,6 stupnjeva. To je znatan napredak, ali još uvijek previše u odnosu na 1,5 stupnjeva, na tu granicu zagrijavanja – zacrtanu u Parizu prije sedam godina – koja bi svijet trebala zaštititi od klimatske katastrofe.

Drugim riječima, svijet i dalje srlja u klimatsku kataklizmu, neovisno o tome što je oko 200 zemalja lani u Glasgowu postiglo napredak. Primjerice, ukupno 23 države obvezale su se na postupno izbacivanje ugljena iz upotrebe do 2030. godine. Više od stotinu zemalja obećalo je do 2030. prestanak krčenja šuma, kao i smanjenje emisija metana za 30 posto. Ipak, sve su to samo lijepe riječi. Jako je malo zemalja napravilo konkretne korake za provođenje obećanja.

Glavni je problem, naravno, gdje naći novac za klimu dok državama rastu dugovi, a tvrtkama se smanjuju profiti. Za prelazak na čistu energiju trenutačno se u svijetu planiraju stotine milijardi dolara, ali za ozbiljno ublažavanje klimatskih promjena potrebna su desetak puta veća ulaganja od današnjih.

Problem je i u tome što političare sve više zaokupljaju eskalirajuće krize na području zdravstva, energije i gospodarstva, pa za klimatska pitanja, kako rekosmo, nemaju vremena. Za rješavanje svih tih kriza, pogotovo klimatske, potrebna je uska suradnja zemalja u globaliziranom svijetu. Međutim, rastući geopolitički sukobi tu suradnju potkopavaju. Riječ je o ratu u Ukrajini, u kojem Rusija želi tu zemlju pokoriti, a Zapad baciti Rusiju na koljena. Još je opasnije zaoštravanje odnosa SAD-a prema Kini, koju Washington ne smatra svojim glavnim potencijalnim suradnikom, nego protivnikom, od kojeg bi se zapadne zemlje navodno trebale »razdvojiti« u ekonomskom, političkom i ideološkom smislu, kao i od Rusije.

Uz rastuće hladnoratovske tonove u svijetu, borba za ublažavanje klimatskih promjena, nažalost, još dugo neće imati izgleda da svima postane prioritet.