Andrej Plenković obećao je 100.000 novih radnih mjesta za sljedeće četiri godine. Ovaj je ambiciozan cilj objelodanjen pred hrvatskim izvoznicima koji su jučer podijelili priznanja najboljim članovima svoje udruge. Optimizam ulijeva da je najboljim izvoznikom proglašena tvrtka koja sjedište ima u Solinu. Rezultati AD Plastika nisu, naravno, nikakva novost, ali je još jednom dobro čuti da Dalmacija ne izvozi samo kroz turizam, usluge i robe koje turisti kupuju u nekoliko ljetnih mjeseci, već izravno i to konkretne proizvode. Lijepo je jučer bilo čuti i to da unatoč precijenjenom tečaju kune, situaciji koja u Hrvatskoj postoji već više od četvrt stoljeća, i svim ostalim okolnostima gospodarskog sustava koji pogoduje trgovini, a kažnjava proizvodnju, postoje tvrtke koje su sposobne plasirati svoje proizvode na najzahtjevnija svjetska tržišta.

Premijer je spomenuo i reindustrijalizaciju. Neke su se zemlje jako opekle kada su se svjesno odrekle vlastite industrije za račun uslužnih djelatnosti. Naravno, Hrvatska se svjesno nije odrekla ničega. Dio industrije naslijeđen iz komunizma, istina, nije imao nikakve šanse za preživljavanje u novim uvjetima sve slobodnije svjetske trgovine. Ovaj je segment gospodarstva počeo posrtati još sredinom osamdesetih kada je Gorbačov počeo trgovati izravno sa zapadom pa više nije bilo potrebe za posrednicima iz Jugoslavije. Ali isto tako dobar dio naslijeđenih tvrtki imao je itekakve šanse za uspješno poslovanje i nakon 1990. Ali i one su propale, ne zbog nekakve strategije, makar ona bila i pogrešna kao u gornjem slučaju, već zbog kaosa, pljačke i privatizacije usred rata. Hrvatska ih se odrekla iz čiste gluposti.
Plenković je najavio i pomoć Vlade poduzetništvu, posebno kada su u pitanju moderne i čiste tehnologije. U poslovnim se krugovima može čuti da bi najbolja pomoć gospodarstvu bila ona da se država barem makne s puta svugdje gdje je moguće. Ukidanjem suvišnih propisa i nameta. I smanjenjem korupcije. Čak se može čuti da je po nekim parametrima lakše otvoriti tvrtku u Srbiji nego u Hrvatskoj. Dakle, možemo se mi smijati koliko hoćemo Vučićevim dogodovštinama u Bijeloj kući, kao i njegovim najavama da će uskoro prestići Hrvatsku po BDP-u, ali i u Srbiji se neke stvari pomiču na bolje. Pomiču se i u Bugarskoj i Rumunjskoj koje su nas po nekim parametrima već i prestigle.
Iako su pomirbene hrvatsko-srpske inicijative bile u velikom dijelu običan politički teatar, one su ipak polučile i neke dobre stvari. U prvom redu, pokazivanje dobre volje Vlade da ima razumijevanja za neke od problema koje muče pripadnike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. I to je u redu. Ali ključan zadatak Plenkovića i njegove ekipe jest ipak negdje drugdje, koliko god međunacionalni odnosi bili bitni. A to je pretvaranje, ili barem početak pretvaranja, Hrvatske u zemlju koja će biti sličnija Sloveniji nego Srbiji.

Onim što je obećao tijekom izborne kampanje, a sada i ovim što je rekao na konvenciji izvoznika, Plenković je sebi i svojoj Vladi stvarno visoko podigao letvicu. Ovu će brojku oko novih radnih mjesta svi zapamtiti. Ovakvih je obećanja već bilo, ali su sva loše završila.Tako je 2000. godine HNS pod vodstvom Radimira Čačića i Vesne Pusić obećao otvaranje čak 200.000 novih radnih mjesta. Nakon četiri godine broj zaposlenih je bio više-manje isti pa su mediji ustvrdili da Čačić nije izvršio svoje obećanje, ali se on nije složio. Objašnjenje je bilo da je stvar u tome da jest stvoreno novih 200.000 radnih mjesta, ali i da ih je toliko i izgubljeno pa je zato situacija na nuli. Ovo je obećanje ipak jače jer ga je izgovorio premijer. Bit će ga jako teško izvršiti, ali ne i nemoguće. U tehničkom je smislu otprilike jasno što treba napraviti. Odrediti strategiju i mjere za njeno ispunjenje – lakši je dio posla. Onaj puno teži je osigurati političku volju koja će sve to progurati kroz isprepletene i međusobno povezane lobije kojima najviše odgovara postojeće stanje. Za probiti tu blokadu trebat će jako puno hrabrosti i razboritosti. Ali opet, valjda je sada već svima jasno da se ovako više ne može.