Građani su na sto muka jer inflacija i troškovi života rastu brže od plaća i ostalih primanja. U Hrvatskoj prosvjede najavljuju sindikati javnih i državnih službi ako Vlada ne usliši njihove zahtjeve za povećanje plaća. Nemiri već potresaju Britaniju, Njemačku, Češku, a osobito Francusku u kojoj je vlada radnicima energetskih kompanija, koji su tri tjedna u štrajku, počela uvoditi radnu obvezu kako bi normalizirala opskrbu na benzinskim crpkama.

A najgore će tek doći, upozorio je ovih dana Međunarodni monetarni fond, misleći na ekonomsku situciju koja će se ove zime pogoršati – što znači da bi se i nezadovoljstvo ljudi iduće godine moglo povećati.

Ne može se reći da vlade nisu poduzele mjere za stišavanje tog nezadovoljstva. Naprotiv, one posvuda ograničavaju maloprodajne cijene energije. Za subvencije kućanstvima i poduzetnicima vlade članica Europske unije već su osigurale najmanje 500 milijardi eura. Žele pokriti razliku između galopirajućih tržišnih, veleprodajnih cijena energije te limitiranih maloprodajnih cijena kojima nastoje zaštititi krajnje potrošače. Znajući da bi pokrivanje te razlike u cijeni moglo potrajati godinama, a državni dugovi odletjeti u nebo, vlade sada žele otići korak dalje te ograničiti i veleprodajne cijene nekih energenata na razini EU-a.

Obuzdavanje cijena energenata važno je zato što su oni najvažniji faktor koji uz cijene hrane potiče visoku inflaciju, što izjeda vrijednost plaća i potiče neraspoloženje ljudi. Međutim, čini se da su mogućnosti vlada ovdje vrlo male. Ekonomisti upozoravaju da je limitiranje cijene nekog proizvoda najbolji put za stvaranje njegove nestašice i za novi skok cijena.

Stoga se čini kako su se političari iz europskih država već uglavnom pomirili s time da će plaće zaostajati za inflacijom. Da će se energetska kriza prelomiti prekao leđa najširih slojeva stanovništva, potvrdili su najviši francuski i njemački dužnosnici, upozorivši kako su “era jeftine energije” i “era izobilja” u Europi prošle i da slijede “godine oskudice”.

Da se plaćama loše piše, potvrđuje i ponašanje središnjih banaka u Americi i Europi kojima je glavni cilj sada obuzdati inflaciju, makar i na štetu gospodarstva te životnog standarda. Kako bi smirile inflaciju, one sada iz financijskog sustava izvlače novac koji su tijekom pandemije u njega ubacile radi povećavanja potražnje i poticanja oporavka gospodarstva. Budući da je potražnja za dobrima na tržištu u posljednje dvije godine skočila, centralne banke sada je nastoje skresati i izravnati s ponudom koja zaostaje za potražnjom, posebice kad je riječ o energentima. Zato središnje banke smanjuju ponudu novca u financijskom sustavu, povećavajući mu kamate. Istodobno poručuju kako ne bi bilo dobro da plaće slijede inflaciju. U tom slučaju, kažu, stvorio bi se začarani krug i inflacija bi se potpuno otrgnula kontroli.

Međutim, ta restriktivna politika centralnih banaka, na čelu s američkom, izazvat će recesiju. Želeći zaustaviti inflaciju, središnje banke pritišću kočnice u automobilu u toj mjeri da bi gospodarstvo i financijski sustav mogli “izletjeti kroz vjetrobran”, kako je to slikovito rekao istaknuti ekonomist Mohamed El-Erian, savjetnik Allianza. Centralne banke, ponavljamo, ne osporavaju da su spremne žrtvovati ekonomski rast, zaposlenost i plaće, odnosno izazvati recesiju, jer je obaranje visoke inflacije u ovom trenutku za njih važnije od pada gospodarstva.

U takvoj situaciji građani zaista ne mogu puno očekivati. Izvjesno je da će poslodavci i vlade povećavati plaće i mirovine, ali će primanja građana gubiti utrku s inflacijom. Čak i ako se inflacija iduće godine počne smirivati – a u to nas mnogi nastoje uvjeriti – razina cijena ostat će visoka i pitanje je kada ćemo se vratiti na razinu životnog standarda kakav smo imali prije izbijanja energetske krize. Kako će to građani podnositi i hoće li se buniti, teško je pitanje. Njihovim plaćama ne piše se dobro, a očito ni vladama.