Pažljiviji promatrači događaja u Europi i svijetu morali su ostati pomiješanih dojmova kada su čuli program rada Vlade u iduće četiri godine, koji je u Saboru iznio premijer Andrej Plenković. Vlada najavljuje otvaranje sto tisuća novih radnih mjesta, rast prosječnih plaća na 7.600 kuna te povećanje mirovina za 10 posto do kraja mandata – u trenutku kada je jasno da gospodarsko stanje ide iz lošeg u gore.

S jedne strane, Banski dvori upozoravaju na dolazak nevolja nezapamćenih od Domovinskog rata. S druge strane, na pragu ulaska novu krizu, izlaze s obećanjima o rastu životnog standarda kakva se obično daju u normalnim vremenima.

Na prvi pogled, kao da se ništa bitno nije promijenilo u odnosu na program Vlade prije četiri godine, kada je zbog početka oporavka Hrvatske od krize iz 2008. godine, bilo logično planirati bolja vremena.

Prema svemu sudeći, Vlada i dalje polazi od pretpostavke da će ovogodišnji ekonomski pad biti dubok, oko 10 posto, ali vjeruje da će već sljedeće godine hrvatsko gospodarstvo naglo odskočiti, barem za 7 posto. Tako kaže Europska komisija u svojim procjenama.

Jasno je da Banski dvori itekako računaju i na izvanrednu pomoć od 9,4 milijardii eura, koju je Europska unija namijenila Hrvatskoj za oporavak gospodarstva u idućih nekoliko godina.

U prognoze Europske komisije, međutim, ne treba se previše uzdati. Njezini analitičari ne mogu unaprijed znati kakvi će biti razmjeri krize koja se naglo valja. Slično je s prognozama Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda.

Svaka tri mjeseca njihova su predviđanja sve gora. Sve tri institucije neprekidno same sebe ispravljaju, svaki put tvrdeći da će pad biti veći od njihovih nedavnih očekivanja, a oporavak svijeta dulje trajati.

Štoviše, iz MMF-a ovih dana upozoravaju vlade neka se pripreme na novi val pandemije, na novi zastoj gospodarstva te na produljenje državne pomoći za spašavanje poduzeća i radnih mjesta.

U tom međunarodnom sklopu, program Vlade podsjeća na putnika koji pjevuši dok šuma oko njega postaje sve mračnija. Banski dvori, po običaju, dežurni su optimisti, ne ponašajući se drukčije od ostalih europskih vlada, koje također javno fićukaju gledajući u nevolje. Ipak, postoji i jedna bitna razlika.

Mnoge vlade, počevši od Njemačke i Francuske, u okršaju s krizom vraćaju se državnom intervencionizmu u ekonomiju. Kupuju neke privatne kompanije kako bi ih spasile od propasti te osiguravaju obilne državne kredite i subvencije za prilogodbu gospodarstva novim okolnostima. O toj pojačanoj ulozi države u usmjeravanju gospodarstva, u programu hrvatske Vlade nema riječi.

Da je Vlada ipak svjesna kako stvari neće ići prema donedavnim planovima, vidi se po tome što Plenković nigdje u programu nije spomenuo koliki gospodarski rast očekuje idućih godina. Ti su postoci i procjene izostali, iako su oni podloga za najavljeni rast zaposlenosti, plaća i mirovina.

U programu se ne govori ni o javnom dugu. Ministar Zdravko Marić smatra da će taj dug privremeno skočiti ove godine, najavljujući kako će Vlada već 2021. zbog »očekivanog oporavka gospodarstva« krenuti u drastično smanjenje državne zaduženosti – u želji da što prije ispuni kriterije za uvođenje eura.

Međutim, Plenković u programu Vlade nije spomenuo smanjivanje javnog duga. Očito, u idućim godinama puno je izvjesnija eksplozija državne zaduženosti.

Nijedna hrvatska Vlada nakon rata nije bila u tako neizvjesnoj situaciji. Slikovito to pokazuju i nedavni premijerovi pozivi oporbenim zastupnicima na kavu. Plenković je očito svjestan da postojeća tanka većina u Saboru neće Vladi biti dovoljna da bi prebrodila izazove koji je čekaju.

Da vremena neće biti laka, potvrđuje i to što je premijer počeo pozivati na nacionalno jedinstvo te najavio veću socijalnu zaštitu najsiromašnijih – što je znak da u krizi želi političku koheziju i očuvanje socijalnog mira.