Da su izbori za predsjednika, odnosno predsjednicu, stilistički neki ogled u kojem uz građane svoj glas daje i stručni žiri u kojem možda i neće biti Modni Mačak, ali hoće neko stručno lice s modnih pista, da su ti izbori pitanje ulaganja u vlastiti outfit, frizuru i brk vjerojatno bi već ovog trena mogli zaključiti priču.

Niko Tokić Kartelo je uistinu pravi kicoš. Kicoš u najboljem smislu riječi, jer taj čini se sve ima, osim možda neke diskretno u kožu utisnute tetovaže, da se svidi svakom tko je ljubitelj vječne klasike, recimo onakve kakvu nose Veliki Perica i supruga mu Nada dok u život vraćaju hitove s kraja 60-ih.

Među tih osam pretendenata na tron predsjednički Niko Tokić Kartelo je kralj stila. Nema u njega viška kilograma, nema nepočešljane vlasi, tu čarapa paše uz ulaštenu cipelu, a odijelo uz košulju i kravatu. Pri tom se sve to nosi onako nehajno baš kao da se rodio čovjek tako skockan, a to znaju samo veliki majstori.

Vjerovati da to može svatko i da je lako zato je tek još jedna od svehrvatskih zabluda. I sve da i ne bude predsjednik onaj koji to bude, ne bi pogriješio ništa kad bi Niku Tokića Kartela pitao kadikad za savjet glede stila, ali teško je u to vjerovati.

Kandidati nisu u nas tu da jedni druge slušaju, kandidati su svoje kampanje koncipirali tako da jedni druge blate. Zato je Niko Tokić Kartelo, barem za sada dok ga ne krenu kolege roštiljati, zapravo rijetka pojava.

I ne samo zbog stajlinga. On je, naime, jedini koji se usudio primijetiti da nam izbori padaju usred božićnog veselja. I on je jedini koji se usudio kazati da ga to žalosti. I on je jedini koji je dao posve neobično obećanje da će, kad bude predsjednik, otići s funkcije ranije samo da izbori budu evo recimo u svibnju.

Tokić Kartelo jedini je tako pokazao mrvu božićnog duha i smiješak ispod brka. Načeo je on važnu temu i zato mu hvala. Jer, što je nama duh od Božića što ga sve vrijeme moralisti zazivaju!? Zna li se išta i vrijedi li uopće ganjati duha kad ga se već, kako to s duhovima i inače jest, nit’ vidi nit’ čuje!?

Godina je recimo 1950. i neka. Mjesto radnje tipično selo u Zagori, makar može ono biti i bilo gdje drugdje. Zima, zima kao godišnje doba, nema nikakvih dilema što joj je raditi. Klimatske promjene su neka daleka budućnost koju nitko ne spominje.

Snjegovi su napadali da je milina, da moraš usred nanosa tunelić prokopati da uopće možeš stići do škole recimo, ili susjednog sela gdje živi stara tetka za koju su te zadužili da je paziš i kadikad obiđeš.

A ti djevojče što u osnovnu školu ide, više gladna nego sita, oskudno odjevena i željna svega samo da nije pura, odnosno žganci. Godina je recimo 1950. i neka, Božić će skoro, ma nema tu popisa sa željama, nema ni Djeda Mraza već je samo mali Isus u igri, a njega i ne možeš pitati lutke i šarene opravice.

Nema tu zapravo ničeg posebnog osim veselja što će otac zapaliti onaj golemi badnjak i nada da će koja suha smokva što ih mati čuva ako gosti navrate možda i u dječji kljun. Samo, što ako se na suhe smokve nabasa ranije?

Što ako se slučajno otkrije gdje ih mati skriva? Pojesti koju, ili ne? Zgriješiti, ili ne? A nije da čekaju kolači, čokolade, dubai fritule. To je to, to je svo slatko, to je čežnja, to je žudnja i to je da se pojede skrivećki pa što bude bude.

Što je dalje bilo lako je predvidjeti. Uvijek ostane neki trag da se krivac za počinjenu štetu nađe, ili trag ili kakva isljednička metoda da se istina utvrdi. A kad se nađe krivac, pa makar da je i krivog stara mati odabrala, nema se kud nego po stražnjici.

Tko dirne u duh Božića dobije po kostima, pa onda uz vatru za Badnjak sjedi skutren dobro pazeći da ne pokaže ni riječju, ni djelom, a kamo li mišlju kako je ipak vrijedilo.

Dobro, selo je to i davno je bilo. Pomaknimo se kroz godine malo put naprijed, recimo 70-e, 80-e godine prošlog stoljeća. Na ovim prostorima narod se u to vrijeme jedva kreće okovan teškim lancima socijalizma.

Ni jogurta nema u dućanima, a kamo li će biti čega drugog. Borbene se ponoćke zato vode, sve onako kako je to genijalno opisao Miljenko Smoje u »Malome mistu«. Narod javno kupuje komad odojka, a u tajnosti se kuha bakalar.

Vonja sve po bakalaru i fritulama, ali je tajnosti jer ne da socijalizam da se demonstrira kršćanski nauk naokolo. Da je bar onda bilo ovih Beroš-Capak maski pa da se lakše moglo krišom na tajnu misu poć’ i zapjevat’ ona »u sve vrime godišta«.

Ovako, svaki Božić bio je život na ivici, a od ivice do marice samo korak fali. Ništa se nije smjelo u tom socijalizmu, a eto se opet svi sjećaju bakalara, ponoćne mise, purice, pašticade.

Ima ih i što pamte i više, recimo k’o ono dijete jednog poštenog komunista što se dan danas spominje kako bi mu otac, tamo negdje između 25. i 31. prosinca, kad su se delicije babe vjernice već slegle u trbuhu, sa sjekirom odlazio negdje pa se vraćao kući s prekrasnim čempresom taman da se stigne nova nogometna lopta djetetu pod bor uvalit.

Nikada se bolje nije častilo za trpezom nego za socijalizma, posni Badnjaci su bili poseban izazov, a sve tajno da tajnije ne može bit. I fritule bez jogurta. Eto duha kojem okovi ne mogu ništa, jer kako ćeš duh slobodarski zauzdat.

Nije ni to, dakako, valjalo, ali su se zato posljedice osjećale i osjećaju još uvijek. Došle su 90-e i posve drugi narativ. Ne da više ništa nije zabranjeno nego je štoviše poželjno. U prvim redovima za svetih misa evo svijet koji je do jučer činio sve da se vidi kako crkvu zaobilazi.

I normalno je to, jer, podsjetiti valja, pravovjerni za socijalizma u crkve nisu smjeli. Dok se na brzinu uči kojom se rukom valja prekrstiti, a koju valja staviti na srce, dok se zbunjeno po crkvi gleda druge da se ne bi kleknulo kad ne treba i ustalo u krivi čas, jedva se čeka izlazak u tihu noć da se opali koji rafal u zrak u znak mira i ljubavi.

Gastronomski smo se vratili klasici, a to hoće reći čim masnije to je jasnije da je nama samo nebo granica. Željni smo obilja, što je i logično s obzirom na to da su nas odgajali oni koji pamte da se duh Božića znao skriti i pod naboranu koru suhe smokve.

Činilo se od tad pa nadalje sve će biti samo čista sreća, ljudi zadovoljnih lica što jedni drugima u zagrljaj hitaju dok se nutkaju fritulama iz kućne radinosti. Ali ne. U nas nikad mira oko Božića.

I da je Betlehem bio mjestašce u Hrvatskoj, zemlji savršenog zdravstvenog sektora, garant bi se, bože prosti, još i neka komplikacija dogodila pri Marijinom porodu. Mira nema jer nam sad, ove 2020. ne valja komercijalizacija.

Skupa kobasica, skupo kuhano vino, skupe fritule, svuda licitacija eurima, a nigdje duhovnosti. Pa se uspoređuje kako je vani, a vani je em jeftinije, em decentnije. Pa se u TV dnevnicima računa isplati li se raditi francuska salata kad je senf u nas skuplji nego u Austriji i Sloveniji.

Pa se grinta dok se puni ledenica jestivima da ne pofali ničeg za blagdana makar sutra dan bili kruha gladni. I cijelo to vrijeme, dobre atmosfere radi, buljimo u američke filmove u kojima ljudi za Badnjak u svjetlećim gradovima u zadnji čas kupuju poklone i vole se i dočekuju Božić dok kreću prve pahulje snijega.

U nas ni snijega nema. U nas za Božić nikad mira, a kako bi onda i duha bilo. Možda bi ga i bilo da svi ti silni kritizeri komercijalizacije nisu toliko agresivni da dođe čovjeku istog trena pohitat po Dubai nešto.

Ma ne može se do štanda probiti od onih koji deklarativno žude za prošlim vremenima, jer tko je lud da se ne vrati dobu kad se oko vatre sjedilo duševan skroz i sanjalo suhu smokvu, ili u vrijeme od tajnog bakalara, ili u godine kad do prvih klupa nisi mogao od naglo probuđenih vjernika. Dobro, do prvih klupa je teško i danas, jer tko se tu ušančio ušančio se.

I kao da nam nije svega dosta, eto ti i predsjedničkih izbora. Eto kandidata od kojih je samo jedan shvatio da nam se valja o Božiću vratiti na tvorničke postavke, koje god to bile. Možda je samo glas vapijućeg u pustinji, sve da je i kicoš, no vrijedi ga notirati.

Izbori u svibnju. Ne bi li to bila divota, a u prosincu neka je samo blagdanska raskoš i potrošnja i duhovnost. I pjesma koja kaže: »Piši mi Božić, piši mi Kartelo, pričat ću ti sve što se nije smjelo. Piši mi Božić…«.