U Velikoj Britaniji taman je u tijeku izborni okršaj koji bi mogao iz korijena promijeniti postojeće stanje i na vlast poslije pustih godina dovesti laburiste. U Francuskoj samo što se nije odigralo veliko izborno finale koje bi zahvaljujući zanesenom Macronu na vlast moglo dovesti ljutu desnicu, pa da se sve što je Europa marno gradila naopako okrene.

U SAD-u pak traje kampanja dvojice momaka koji taman toliko godina imaju da bi na ovim našim prostorima teško i vozačku dozvolu obnovili, a kamoli bili predsjednici. Tarapana posvuda, samo u nas nirvana.

A nije da i mi izbora još nemamo u ovoj superizbornoj godini. Imamo itekako, valja nam birati predsjednika, no nakon iscrpljujuće borbe za saborsku stolicu i bespoštedne utrke za europske fotelje u koje je dovoljno zasjesti u jednom mandatu pa da vam je cijeli život bajka, čini se da su oni najvažniji akteri odlučili trčati tu utrku za predsjednika s pola gasa iskušavajući pritom najčudnije taktike ikada.

Ritam je blago udario aktualni predsjednik, dakako, izabravši za objavu kandidature otvaranje Muzeja kravata. Vrag će ga znati je li to planirao jutrom dok se brijao i smišljao nadahnut govor o svojoj prvoj kravati, ili su ga na objavu natjerale okolnosti, ali činjenica jest da je na upit kad će objaviti kandidaturu predsjednik jednostavno kazao: »Evo sad.« Čuti od onog tko voli divaniti u kameru o svemu i svačemu kako sve svoje velike, buduće planove sažima u dvije riječi bilo je bome, na neki čudan način, i zavodljivo i privlačno. Kad se hoće, sve se može, a i što se tu ima dužiti kad Milanović ne dvoji da je najbolji. Samo, što je kandidat bez protukandidata i što je kandidat bez podrške!? Skoro pa ništa.

Uzletjeli su se zato svi tražiti Milanoviću takmaca, čudeći se što ga HDZ još nema. A tamo, muk. Tamo muk sve dok nije čelništvo u svekolikom zajedništvu odlučilo podržati inauguraciju jedne spomen-ploče. E da, Matica hrvatska je odlučila zakucati ploču u dvorištu Matice hrvatske na kojoj se lijepo kaže da je zahvaljujući inicijativi Matice hrvatske Hrvatska (a ne Matica hrvatska op. a.) dobila Zakon o jeziku, hrvatskom dakako.

Neka ostane za vazda činjenica na zid zakucana, a ne da se danas-sutra netko pita, ili ne daj bože ne zna, tko je zaslužan što jezik imamo pa još zakonom omeđen. Zapravo, možda uopće ne bi bilo loše da svako toliko onaj tko inicira kakav zakon na pročelje svojih ustanova objesi štogod. Kad spomen-ploča osvane dovoljno dalo bi se od toga napraviti recimo interpretacijsku turu, ili već neku turističku turu kad već o toj grani gospodarstva toliko ovisimo.

Nije, međutim, događaj u dvorištu Matice bio zanimljiv toliko zbog spomen-ploče koliko zbog činjenice da je taj čin matičara došao pozdraviti najviši državni vrh. Premijer Plenković i čelnik Domovinskog pokreta Penava rame uz rame pa još himnu pjevuše!?! Prizor raritetan skroz, a kad je tako onda mora biti da je u pozadini nešto veliko i važno. U pozadini je, zaključiše svi, Gavran!

Gavran, Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske. On mora da je taj! On mora da je taj kojeg je HDZ izvukao iz špila uglednika da ga snubi pa da bude nezavisni kandidat za predsjednika kojeg će HDZ podržati. Miro, Miro Gavran, pisac iznimne produktivnosti, ma za ovu prigodu neće biti toliko važno to što o njemu govore njegova književna djela, tim više što onaj prosječan birač i ne stigne čitati, koliko je važno i lako pamtljivo i programski skroz ono što na spomen-ploči piše.

Spomen-ploča je zapravo temelj-ploča, fundament, izborni program u osnovnim crtama, a eno ga i na zidu da ga svatko može vidjeti kad god to poželi. Spomen-ploča kontra kravate, mermer kontra svile, uglađenost s jedne strane zbog koje je u Matičine dvere došao i Dražen Budiša i buldožersko općenje sa svima s druge strane zbog koje Budiša nikada ne bi ni blizu ovog današnjeg predsjednika. Samo, pita li tu itko išta Gavrana!?

I znači li ikom išta kad tjeran novinarskim inzistiranjem da kaže kani li makar razmisliti o tome da se kandidira za onog što šeta među paunovima, Gavran otprilike veli: »Kad se zasitim pisanja i Matice onda možda i razmislim.« Matica je dobila što je htjela, spomen-ploču, tog bi se čovjek još i mogao zasititi, ali kako će se pisac zasititi pisanja!? Biti pisac ili predsjednički kandidat!? Takve dileme ovaj narod još nije ni imao, ni vidio.

I dok se Gavran misli je li mu poletjeti u skladu s prezimenom ili mu je bolje imati vrapca u ruci, činjenica da se tema predsjedničkih izbora nametnula samo zato što cijene kuglice sladoleda uz obalu ne divljaju kao lani jasno govori kako su, iz nekog posve neobjašnjivog razloga, predsjednički izbori nama drugotni. Ili su to samo HDZ-u malo bitni s obzirom na to da je manje od pola godine ostalo do bitke za Pantovčak, a u stranci od koje u nas veće nema još uvijek nemaju svog čovjeka za utrku.

Imat će ga, kažu, pobijedit će, vele, ali sve je to nekako neuvjerljivo i s figom u džepu. Pa ili je zato što ih je i same sramota da stranka takvog kalibra nije odmah po gubitku prošlih izbora izabrala među sobom junaka kojeg će četiri, pet godina tesati da bude neupitni model za predsjednika, onako kako je recimo izabrala i skovala EU parlamentarca od mladog Resslera, ili je zato što zapravo ova nazovi tvrda kohabitacija svima, pa i HDZ-u, jednostavno paše.

Povijest uči da bivstvovanje ima smisla samo ako neprijatelje imaš, pa bio on izmišljen. U zemlji u kojoj od oporbe ne osta ništa, u trenu kad je iskontrolirano skoro pa sve, samo koškanje između dva brda ostavlja dojam da se tu nešto važno događa, da se tu tuku kakve-takve ideologije i da samim tim ima smisla borba za spomen-ploče svake vrste. U protivnom bit će jedan krivac za sve, a to ne voli nitko.

Jedan nas je event u prostorima Matice hrvatske na tren podsjetio da nas čekaju i izbori za predsjednika. I u studiju »Otvorenog« o tome se pričalo, pojavio se kao nekad čak i ministar Habijan kojeg u tom studiju nije bilo otkada je od zastupnika postao ministar, ma i nismo bogzna što doznali osim da trenutno jedino SDP zna tko mu je kandidat i da Marija Selak Raspudić uopće ne bi bila loša kandidatkinja da nije tako teško biti nezavisni kandidat pa bez stranačke infrastrukture zaintrigirati za se barem 10.000 duša. U slučaju spomenute ionako je veća intriga kako bi se ponašao »prvi gospodin« da je narod izabere za predsjednicu, nego kako bi se ponašala ona.

Domovinski pokret mudro šuti makar im profil a la Gavran nije mrzak, Možemo! će navodno kandidirati Ivanu Kekin, ma nisu ovo izbori za gospodara Zagreba da bi se možemovci u njih dali dušom i tijelom, dok je buljuk onih nazovi malih stranaka požurilo dati svoj glas Milanoviću.

Doduše, posve je nejasno što uopće, osim na simboličkoj nekoj razini, znači kad ti podršku daju Reformisti, ili HSS i koliki je to broj ljudi koji će poslušati glas svoga stranačkog vođe pa birati baš onog kojeg vođa podržava. Ni HDZ-u, a bome ni SDP-u ne uspijeva na noge dići sve članstvo pa da redom glasaju isto, a gdje će to uspjeti Centru pa da i njihova sljedba od mali milijun članova deklarativnu podršku pretvori u konkretan glas.

Uglavnom, dok se neki muče kako predsjednika izabrati, u nas se mahom direktno zainteresirani prave da je izbor našeg predsjednika još daleko. Možda to i nije loše, jer za razliku od svih drugih izbora, na ove puk može izaći totalno rasterećen i bez straha da će ga krivi odabir koštati, recimo, posla u kakvoj javnoj tvrtci.

Glas za predsjednika ili predsjednicu glas je satkan od same simpatije i dojma s čim god da se kao glasač vodite, bilo književnim djelom, bilo autoritativnim državničkim tijelom. Gavran tu, sve se čini, nije letio k’o ptica već kao probni balon i kao podsjećanje da bez tvrde kohabitacije više ništa smisla nema.