Jedini nakaradni dio izbornog modela jest onaj koji govori o predstavljenosti nacionalnih manjina i takozvane dijaspore. To, posebno u takvim razmjerima, ne postoji ni u jednoj demokratskoj zemlji
Postojeći izborni zakon je dobar. Treba ga samo lagano doraditi kako bi se poštovala odluka Ustavnog suda o tome da svaki glas jednako vrijedi. Naime, granice deset izbornih jedinica iz kojih se bira po 14 zastupnika određene su još 1999. godine. Od tada pa do danas došlo je do velikog iseljavanja iz nekih područja Hrvatske, što je posebno vidljivo u Slavoniji. Zbog toga bi se moglo dogoditi da dvije slavonske jedinice ostanu bez čak tri zastupnika, što jest veliki politički problem, ali jako malen ako bi se željelo zadovoljiti zahtjev Ustavnog suda. Druga je varijanta da se malo promijene granice izbornih jedinica. I to je cijela priča. U formalno-pravnom smislu to je posao od pola sata. Naravno, ako postoji politička volja za tako nešto. A ona bi trebala postojati jer je izborni zakon dobar.
Kao prvo, on je u praksi položio sve testove. Nikako se ne može reći da on favorizira bilo koju političku opciju. Otkad je on u primjeni, pet puta je na izborima pobijedio HDZ i njegova koalicija, a dva puta SDP i stranke okupljene oko njega. Jest ovo uvjerljiva pobjeda HDZ-a, ali do nje nije došlo bez ikakve zasluge izbornog modela, već naprosto zbog činjenica da je ova stranka pet puta dobila najviše glasova, a SDP samo dva puta. I to je cijela mudrost. Pobjeđuje onaj tko je dobio najviše glasova. Ni na koji način se ne može dogoditi da pobijedi onaj tko je dobio manje. Iako neki izborni sustavi čak i to dozvoljavaju. Dogodilo se to jednom u Velikoj Britaniji. Hrvatski model to ipak onemogućuje i ne treba ga mijenjati. On se dokazao kao pouzdan način na koji građani biraju parlament. U uporabi je već više od 20 godina, građani su se na njega navikli. On omogućava stvaranje stabilne parlamentarne većine, a s druge strane budući da je razmjeran ipak dovodi do toga da bude reprezentirana volja velikog dijela birača. Naravno, neki glasovi propadaju, odnosno opcije koje su ga dobile nisu uspjele proći izborni prag od pet posto. Ali ne postoji izborni zakon koji bi jamčio da će baš svaki glasački listić biti uzet u obzir kada će se određivati tko će postati parlamentarac.
Osim toga, nemoguć je u ovom trenutku bilo kakav konsenzus vodećih političkih aktera oko toga u kojem bi smjeru moguće promjene trebale ići. Ako bi se ušlo u nešto takvo, otvorila bi se rasprava koja bi trajala vječno. I ne bi donijela bilo kakvog rezultata. Bez obzira na formalno potrebnu većinu, ovakav bi temeljni zakon, odnosno njegova promjena ipak zahtijevao stvaranje konsenzusa oko njegovog sadržaja. Jer ako se to ne bi dogodilo, otvorila bi se Pandorina kutija nezadovoljstva i izbijanja dodatnih sukoba na već ionako uzavreloj političkoj sceni. Dakle, već i otvaranje ove teme u Saboru samo bi dovelo do daljnje polarizacije i radikalizacije domaće politike koja je zadnjih mjeseci poprište dosad neviđenih uvreda i prepucavanja.
Deplasirane su i tvrdnje o neprirodnosti izbornog zakona zbog toga jer su u istoj izbornoj jedinici recimo dijelovi Gorskog kotara i jugozapadnog dijela Zagreba. To bi bilo pogrešno i nakaradno jedino kada bi Sabor imao još jedan Dom koji bi reprezentirao dijelove Hrvatske. Onda bi zaista bilo pogrešno da Gorani i Zagrepčani u istoj jedinici biraju svoje saborske zastupnike. Ali u Zastupnički dom Sabora biraju se predstavnici svih građana i nije bitno iz kojih jedinica i na koji način. Mora se samo poštovati zahtjev da svaki glas vrijedi isto ili približno isto. Uostalom, stranke i sastavljaju liste na način da su na njima kandidati iz svih dijelova neke izborne jedinice. Pa tako na listi svake stranke u sedmoj jedinici ima i Gorana i Zagrepčana čime je zadovoljen i zahtjev da su u Saboru predstavljeni svi dijelovi neke izborne jedinice.
Jedini nakaradni dio izbornog modela jest onaj koji govori o predstavljenosti nacionalnih manjina i takozvane dijaspore. To, posebno u takvim razmjerima, ne postoji ni u jednoj demokratskoj zemlji. Ali tu postoje takve političke blokade da je u to nemoguće intervenirati. A što se tiče regularnih deset izbornih jedinica, taj model treba samo prilagoditi posljedicama iseljavanja i cijeli je problem riješen. I onda izaći na izbore. Na kojima će pobijediti onaj tko dobije više glasova.
Uvodnik
Ovaj izborni zakon je dobar
Zlatko Crnčec
02. studeni 2022 13:35
Foto Igor Kralj/PIXSELL
Jedini nakaradni dio izbornog modela jest onaj koji govori o predstavljenosti nacionalnih manjina i takozvane dijaspore. To, posebno u takvim razmjerima, ne postoji ni u jednoj demokratskoj zemlji
Postojeći izborni zakon je dobar. Treba ga samo lagano doraditi kako bi se poštovala odluka Ustavnog suda o tome da svaki glas jednako vrijedi. Naime, granice deset izbornih jedinica iz kojih se bira po 14 zastupnika određene su još 1999. godine. Od tada pa do danas došlo je do velikog iseljavanja iz nekih područja Hrvatske, što je posebno vidljivo u Slavoniji. Zbog toga bi se moglo dogoditi da dvije slavonske jedinice ostanu bez čak tri zastupnika, što jest veliki politički problem, ali jako malen ako bi se željelo zadovoljiti zahtjev Ustavnog suda. Druga je varijanta da se malo promijene granice izbornih jedinica. I to je cijela priča. U formalno-pravnom smislu to je posao od pola sata. Naravno, ako postoji politička volja za tako nešto. A ona bi trebala postojati jer je izborni zakon dobar.
Kao prvo, on je u praksi položio sve testove. Nikako se ne može reći da on favorizira bilo koju političku opciju. Otkad je on u primjeni, pet puta je na izborima pobijedio HDZ i njegova koalicija, a dva puta SDP i stranke okupljene oko njega. Jest ovo uvjerljiva pobjeda HDZ-a, ali do nje nije došlo bez ikakve zasluge izbornog modela, već naprosto zbog činjenica da je ova stranka pet puta dobila najviše glasova, a SDP samo dva puta. I to je cijela mudrost. Pobjeđuje onaj tko je dobio najviše glasova. Ni na koji način se ne može dogoditi da pobijedi onaj tko je dobio manje. Iako neki izborni sustavi čak i to dozvoljavaju. Dogodilo se to jednom u Velikoj Britaniji. Hrvatski model to ipak onemogućuje i ne treba ga mijenjati. On se dokazao kao pouzdan način na koji građani biraju parlament. U uporabi je već više od 20 godina, građani su se na njega navikli. On omogućava stvaranje stabilne parlamentarne većine, a s druge strane budući da je razmjeran ipak dovodi do toga da bude reprezentirana volja velikog dijela birača. Naravno, neki glasovi propadaju, odnosno opcije koje su ga dobile nisu uspjele proći izborni prag od pet posto. Ali ne postoji izborni zakon koji bi jamčio da će baš svaki glasački listić biti uzet u obzir kada će se određivati tko će postati parlamentarac.
Osim toga, nemoguć je u ovom trenutku bilo kakav konsenzus vodećih političkih aktera oko toga u kojem bi smjeru moguće promjene trebale ići. Ako bi se ušlo u nešto takvo, otvorila bi se rasprava koja bi trajala vječno. I ne bi donijela bilo kakvog rezultata. Bez obzira na formalno potrebnu većinu, ovakav bi temeljni zakon, odnosno njegova promjena ipak zahtijevao stvaranje konsenzusa oko njegovog sadržaja. Jer ako se to ne bi dogodilo, otvorila bi se Pandorina kutija nezadovoljstva i izbijanja dodatnih sukoba na već ionako uzavreloj političkoj sceni. Dakle, već i otvaranje ove teme u Saboru samo bi dovelo do daljnje polarizacije i radikalizacije domaće politike koja je zadnjih mjeseci poprište dosad neviđenih uvreda i prepucavanja.
Deplasirane su i tvrdnje o neprirodnosti izbornog zakona zbog toga jer su u istoj izbornoj jedinici recimo dijelovi Gorskog kotara i jugozapadnog dijela Zagreba. To bi bilo pogrešno i nakaradno jedino kada bi Sabor imao još jedan Dom koji bi reprezentirao dijelove Hrvatske. Onda bi zaista bilo pogrešno da Gorani i Zagrepčani u istoj jedinici biraju svoje saborske zastupnike. Ali u Zastupnički dom Sabora biraju se predstavnici svih građana i nije bitno iz kojih jedinica i na koji način. Mora se samo poštovati zahtjev da svaki glas vrijedi isto ili približno isto. Uostalom, stranke i sastavljaju liste na način da su na njima kandidati iz svih dijelova neke izborne jedinice. Pa tako na listi svake stranke u sedmoj jedinici ima i Gorana i Zagrepčana čime je zadovoljen i zahtjev da su u Saboru predstavljeni svi dijelovi neke izborne jedinice.
Jedini nakaradni dio izbornog modela jest onaj koji govori o predstavljenosti nacionalnih manjina i takozvane dijaspore. To, posebno u takvim razmjerima, ne postoji ni u jednoj demokratskoj zemlji. Ali tu postoje takve političke blokade da je u to nemoguće intervenirati. A što se tiče regularnih deset izbornih jedinica, taj model treba samo prilagoditi posljedicama iseljavanja i cijeli je problem riješen. I onda izaći na izbore. Na kojima će pobijediti onaj tko dobije više glasova.