Vojska je sada zaista u vrlo neugodnoj poziciji, našla se u samom središtu sukoba Vlade i predsjednika. Posebno je neugodna pozicija za njenog načelnika Glavnog stožera Tihomira Kundida čiji je nedolazak na sjednicu Odbora za obranu jučer postao tema dana.

Međunarodna situacija je krajnje složena. Takva nije bila već skoro 80 godina. Spominje se, i to od priličnih autoriteta za geopolitku, čak i mogućnost trećeg svjetskog rata. A istovremeno Hrvatska čak i ne zna tko u ovom trenutku zaista zapovijeda njenim Oružanim snagama. Što je zaista temeljno pitanje u sustavu sigurnosti jedne zemlje. Pa stoga i nije nimalo čudno da se dvije grane izvršne vlasti ne mogu dogovoriti oko ipak relativno jednostavne stvari kao što je dilema trebaju li dva časnika HV-a otići u Njemačku u Wiesbaden.

Već smo mali milijun puta pokušali apelirati na nositelje najviše državne vlasti da se pokušaju dogovoriti barem oko nekih najvažnijih pitanja. A među takvima je sigurno na vrhu liste i ono koje bi trebalo definirati tko i kako zapovijeda hrvatskom vojskom u mirnodopskom razdoblju. U sklopu te teme bio bi i pokušaj rješavanja situacije može li uopće predsjednik Republike u mirnodopskom razdoblju izravno zapovijedati načelniku glavnog stožera hrvatskih Oružanih snaga. Odnosno može li mu kao u ovom slučaju zabraniti dolazak na sjednicu nadležnog saborskog Odbora koji se bavi pitanjima obrane.

Da je Hrvatska uređena europska zemlja, kao što očito nije, ovi problemi kojima danas svjedočimo bili bi već odavno razriješeni. Jer sada opet u dugi plan pada prijepor oko toga trebamo li ili ne poslati časnike HV-a u Wiesbaden. Sada je čak i to palo u drugi plan jer je u prvi ponovo uskočila priča da nemamo do kraja precizno uređeno pitanje oko toga tko i kako zapovijeda Oružanim snagama. Da je ovakvo stanje bilo tijekom devedesetih, ne bi bilo nikakve šanse da se Hrvatska uspije oduprijeti velikosrpskoj agresiji. Onaj Ustav iz prosinca 1990., zaista jest imao puno rupa koje se vuku sve do danas, ali je barem kristalno jasno da teško može jasnije, definirao tko i kako zapovijeda vojskom i tko i kako vodi vanjsku politiku. A danas bi zaista bilo tragično gledati situaciju u kojoj Hrvatska stvarno mora angažirati svoje Oružane snage. Na što bi to ličilo, bolje je i ne zamišljati. Kaos je vjerojatno preslaba riječ. A što se tiče konkretnog prijepora znači li taj famozni odlazak u Wiesbaden korak prema ulasku Hrvatske u rat u Ukrajini, on je tek obična posljedice višegodišnjeg sukoba Vlade i predsjednika Republike. Da nema sukoba, ne bi bilo ni prijepora oko Wiesbadena, a general Tihomir Kundid zasigurno bi prisustvovao jučerašnjoj sjednici saborskog Odbora za Ustav. Nikakve štete sigurno ne bi bilo da su časnici otišli u Wiesbaden. Hrvatska bi bila u velikoj skupini zemalja članica NATO saveza koje su pristale biti dio tog projekta. Naravno da će se Rusija na njih ljutiti zbog toga, ali Hrvatska bi i tada bila samo jedna od zemalja koje su pristale slati svoje vojnike. Kada i ako dođe do prekida rata i kakve-takve normalizacije odnosa Zapada i Rusije, toga da je Hrvatska bila dio tog famoznog NSATU-a neće se sjećati ni najokorjeliji pratitelji ratnih zbivanja u ruskom ministarstvu vanjskih poslova.

Da je mudrosti, ni sada ne bi bilo kasno za usuglašavanje politika Vlade i predsjednika vezano uz vanjsku politiku i pitanja obrane. Ali to se sigurno neće dogoditi. Sve je ovo otišlo previše daleko da bi jedan od aktera odlučio napraviti korak natrag. Milanović je opet izazvao pomutnju tamo gdje je ona zaista najmanje potrebna. Njegovo prisvajanje ovlasti nad Oružanim snagama koje mu po Ustavu i Zakonu o obrani ne pripadaju, nastavit će i dalje. Vlada je to trebala ovako ili onako razriješiti još 2020. kada je započeo s praksom da izravno zapovijeda vojskom. Tadašnji ministar obrane Mario Banožić bio je bez ikakve potpore u situacijama kada ga je Milanović otvoreno ponižavao. Odnosno točnije rečeno, nije toliko ponižavao njega osobno koliko samu funkciju ministra obrane koju je uspoređivao s onom šefa svog predsjedničkog Ureda. Ova situacija traje skoro četiri godine i ovo je samo jedna od njenih manifestacija. Ni Vlada tu, naravno, nije bez grijeha. A žrtva su Oružane snage.