Jednako kao što je u rujnu donesena prva verzija Zakona o obnovi od potresa, konsenzusom gotovo svih stranaka i opcija, i izmjene toga zakona koje se odnose na Petrinju, Sisak i Glinu trebale bi biti donesene jednoglasno. Podsjećanja radi, u rujnu su 124 zastupnika od 138 prisutnih podržala taj krucijalni zakon, deset zastupnika je bilo suzdržano, a samo četiri protiv.

Nažalost, nakon toga dogodila se Petrinja s još razornijim potresom od zagrebačkog, i sada se zakon mora izmijeniti kako bi se obuhvatila i Banija. Pritom, oporba ne bi smjela zazirati od toga da zajednički podrži namjeru Vlade da Baniju obnovi i revitalizira. No, jednako tako ni vladajuća većina ne bi trebala pobjeći od toga da uvaži primjedbe koje stignu od oporbe. Ovo nisu vremena za politička prepucavanja, i ako opozicijski SDP bude inzistirao na tome da zakon preciznije utvrdi i rokove za pojedine faze obnove, a i jasnije traži odgovornost pojedinih institucija u tom procesu, Vlada bi trebala pristati na takve zahtjeve.

Iako se u međuvremenu na primjeru Zagreba pokazalo da jedan građanin za obnovu svog objekta minimalno trima institucijama – Gradu, ministarstvu i fondu – treba podnijeti čak 90 ispunjenih obrazaca, parlament bi toliko važan zakon doista ipak trebao donijeti jedinstveno. Dapače, ovo je prilika Vladi da izmjenama zakona dodatno debirokratizira procedure, sada kad se već u praksi vidi koje su od tih obaveza potpuno izvan pameti, ponavljaju se, ili uopće nemaju nikakve veze sa zahtjevima koje građani podnose. Uostalom, spor postupak obnove u Zagrebu, koji praktički još nije ni počeo u širem smislu osim kod objekata koje sami uređuju građani iz svojih pričuva i osiguranja, mora biti putokaz Vladi kako da poboljša taj tekst.

U tom smislu, pozitivna je i ideja iz Vlade da se na novom zakonu, ali i kasnijem projektu revitalizacije Sisačko-moslavačke županije, dodatno angažiraju svi zastupnici s tog područja, bez obzira na stranačke boje, kao i akademska zajednica te predstavnici HGK-a, HOK-a i HUP-a sa svojim prijedlozima. Jedino konsenzusom mogu se pokretati tako veliki nacionalni projekti.

Istovremeno, to ne znači da opozicija nema pravo na istražno povjerenstvo o procesu obnove krajem 90-ih godina na potresom pogođenom području. Nema nikakve prepreke da i vladajući podrže takvu inicijativu, mada se to eto neće dogoditi. Ali, dobra poruka bi bila da i HDZ izrazi spremnost da se utvrdi svaka, pa i politička odgovornost za tu sramotnu epizodu nedavne hrvatske povijesti, nakon koje je u ovom potresu u zemlju propalo na desetke ranije već obnavljanih kuća. No, umjesto prave rekonstrukcije, one su samo kozmetički uređene, a novac i oprema završili su tko zna gdje. Uostalom, odgovornost može biti samo pojedinačna, pa se ni HDZ kao stranka ne bi trebao bojati nalaza takvog povjerenstva.

No, čini se da tu jedinstva neće biti. Dapače, HDZ bi u Saboru mogao čak i podebljati svoju većinu protiv osnivanja povjerenstva – sada nezavisni zastupnici Karolina Vidović-Krišto i Milan Vrkljan, koji su donedavno bili glavne perjanice Škorinog Domovinskog pokreta, jučer su jasno poručili da će glasati protiv takvog istražnog povjerenstva, mada iza njega stoji gotovo kompletna oporba. Stvar su dobro i kvalitetno argumentirali: »Protiv smo najavljenog istražnog povjerenstva jer je besmisleno«. Ovo u prijevodu može značiti samo kako su Krišto i Vrkljan možda na putu k putu da podrže i neke druge Vladine prijedloge u dogledno vrijeme. Odnosno, dovoljno je da su protiv ostatka oporbe, i HDZ automatski na svojoj strani ima dvije ruke više, možda i na duge staze.

Koliko god se u krizama i tragedijama držali zajedno, u dnevnoj politici uvijek stvari funkcioniraju po starom dobrom principu: dva Hrvata – tri stranke. Možda ne bi bilo loše kad bi u ovakvim krizama ipak bilo više konsenzusa i jedinstva, ali kako bi rekao ministar Tomislav Ćorić, jedan od najmanje popularnih u ovoj Vladi: »Ako počnemo kreirati iznimke, neće biti dobro.«