Kao da je na djelu neka kolektivna predaja i pomirenost sa sudbinom
Hrvatska će možda već sljedeće godine omogućiti svim strancima kupovinu nekretnina bez odobrenja države. Dosad su tu mogućnost imali samo državljani zemalja članica EU-a, a na dan službenog ulaska Hrvatske u OECD, što bi moglo biti već tijekom 2026., to će moći učiniti i oni koji dolaze praktički iz cijelog svijeta. Odnosno, sigurno oni koji dolaze iz razvijenih država svijeta, koji definitivno imaju više novca od hrvatskih građana. I kojih ima puno više nego onih koji imaju hrvatsko državljanstvo. I koji bi mogli zbog nekih rupa u regulativi u neki slučajevima to čak napraviti i gotovinom, a ne nužno preko računa.
I tu se sada pojavljuje, po tko zna koji put, izostanak bilo kakve suvisle javne rasprave. Tako je bilo i sa svim prethodnim famoznim hrvatskim integracijama kojima se nekad volimo tako ponositi. I ulazak u EU, i onaj u NATO prošao je praktički bez bilo kakve supstancijalne javne analize. Koliko se to Hrvatskoj isplati, je li za to spremna, koji su benefiti, a koje su tu potencijalne zamke. O tome se pričalo malo ili ništa. Mada, treba tu priznati da se u ova dva slučaja ipak radi o nekakvim temeljnim hrvatskim aspiracijama oko kojih je definitivno postojao snažan društveni konsenzus. Ulazak u Europu podržali su čak i ekstrema desnica i krajnja ljevica. Istina, iz različitih motiva. Prvi su ulazak u EU doživjeli kao definitivan dovršetak nestajanja Jugoslavije, a drugi kao svojevrsni početak nestajanja Hrvatske. Ali njihov konsenzus oko potrebe ulaska u EU je definitivno ipak postojao. Bio je prisutan i kod ulaska u NATO, mada je tu krajnja ljevica ipak otpala. Te su dvije integracije ipak bile predmet općeg suglasja. Mada i tu ne bi bilo loše da se malo više javno analiziralo i mudrovalo.
Već druge dvije integracije, ulazak u europodručje i zonu Schengena, ipak nisu bile predmet tako nepodijeljene društvene podrške kao ove dvije temeljne. Ali ni tu neke smislenije društvene rasprave nije bilo. Tek se nekoliko ekonomskih profesora uspjelo jedva probiti u javnost kako bi izrekli neke svoje bojazni i prigovore, ali to nikog nažalost nije previše zanimalo. Krajnja ljevica je bila za, samo zato da nestane »ustaška kuna«, a krajnja desnica protiv jer je kuna nekad bila »tradicionalno hrvatsko sredstvo razmjene«. Puno više od toga hrvatska politika, ali ni cijelo društvo, nisu uspjeli dobaciti. Moguće i zato što za nešto takvo naprosto nisu ni sposobni. Da bi istina mogla biti tu negdje pokazuje i činjenica da u javnosti gotovo da nema poštene rasprave o tome je li i koliko ulazak u europodručje pridonio rastu inflacije koja je građanima zaista pojela nezanemariv dio plaća i štednje.
A sada smo pred zadnjom integracijom nakon koje se Hrvatska čini više nema gdje integrirati. Riječ je o tom misterioznom OECD-u. Za prethodne četiri znalo se o čemu se tu otprilike radi. Svakom je bilo jasno da EU znači da možeš ići raditi u Njemačku, a da ti ne treba radna dozvola, da će nas NATO braniti od bilo kakvog napada, da ćemo plaće dobivati u eurima i da, kada budemo išli u inozemstvo, nećemo stajati na Bregani.
A što taj OECD jest, još uvijek je nepoznanica. Ali opet nema gotovo nikakve rasprave. Argumentirane ili neargumentirane. U medije se probio uvjet da država u tvrtke kojima je vlasnik neće smjeti samo tako imenovati vodeće ljude. Što inače privatni vlasnik i dalje može. Nego će morati raspisivati komplicirane natječaje da bi imenovala iste ljude koji bi najvjerojatnije bili imenovani i bez tih komplikacija. Sada je na dnevni red došla i prodaja nekretnina. Koje će posljedice toga biti, kao da nikog posebno ne zanima. Hoće li to privući bogataše koji će, nakon što kupe nekretninu u Hrvatskoj, u njoj i nešto investirati. Pa će se povećati zaposlenost i smanjiti odlazak Hrvata iz Hrvatske. Ili će stranci pokupovati sve što vrijedi, posebno na Jadranu, a Hrvati svoje more moći posjetiti samo kao konobari i sobarice. Ili će biti nešto između. Ali to kao da umornu Hrvatsku javnost zasićenu strahovima koji dolaze iz globalnih sukoba i gadarijama iz domaćih skandala, više, čini se, previše ni ne zanima. Kao da je na djelu neka kolektivna predaja i pomirenost sa sudbinom. Na koju ionako ne možemo utjecati.
Zlatko Crnčec
OECD nažalost nikog ne zanima
Zlatko Crnčec
22. siječanj 2025 11:27
Foto Vedran Karuza
Kao da je na djelu neka kolektivna predaja i pomirenost sa sudbinom
Hrvatska će možda već sljedeće godine omogućiti svim strancima kupovinu nekretnina bez odobrenja države. Dosad su tu mogućnost imali samo državljani zemalja članica EU-a, a na dan službenog ulaska Hrvatske u OECD, što bi moglo biti već tijekom 2026., to će moći učiniti i oni koji dolaze praktički iz cijelog svijeta. Odnosno, sigurno oni koji dolaze iz razvijenih država svijeta, koji definitivno imaju više novca od hrvatskih građana. I kojih ima puno više nego onih koji imaju hrvatsko državljanstvo. I koji bi mogli zbog nekih rupa u regulativi u neki slučajevima to čak napraviti i gotovinom, a ne nužno preko računa.
I tu se sada pojavljuje, po tko zna koji put, izostanak bilo kakve suvisle javne rasprave. Tako je bilo i sa svim prethodnim famoznim hrvatskim integracijama kojima se nekad volimo tako ponositi. I ulazak u EU, i onaj u NATO prošao je praktički bez bilo kakve supstancijalne javne analize. Koliko se to Hrvatskoj isplati, je li za to spremna, koji su benefiti, a koje su tu potencijalne zamke. O tome se pričalo malo ili ništa. Mada, treba tu priznati da se u ova dva slučaja ipak radi o nekakvim temeljnim hrvatskim aspiracijama oko kojih je definitivno postojao snažan društveni konsenzus. Ulazak u Europu podržali su čak i ekstrema desnica i krajnja ljevica. Istina, iz različitih motiva. Prvi su ulazak u EU doživjeli kao definitivan dovršetak nestajanja Jugoslavije, a drugi kao svojevrsni početak nestajanja Hrvatske. Ali njihov konsenzus oko potrebe ulaska u EU je definitivno ipak postojao. Bio je prisutan i kod ulaska u NATO, mada je tu krajnja ljevica ipak otpala. Te su dvije integracije ipak bile predmet općeg suglasja. Mada i tu ne bi bilo loše da se malo više javno analiziralo i mudrovalo.
Već druge dvije integracije, ulazak u europodručje i zonu Schengena, ipak nisu bile predmet tako nepodijeljene društvene podrške kao ove dvije temeljne. Ali ni tu neke smislenije društvene rasprave nije bilo. Tek se nekoliko ekonomskih profesora uspjelo jedva probiti u javnost kako bi izrekli neke svoje bojazni i prigovore, ali to nikog nažalost nije previše zanimalo. Krajnja ljevica je bila za, samo zato da nestane »ustaška kuna«, a krajnja desnica protiv jer je kuna nekad bila »tradicionalno hrvatsko sredstvo razmjene«. Puno više od toga hrvatska politika, ali ni cijelo društvo, nisu uspjeli dobaciti. Moguće i zato što za nešto takvo naprosto nisu ni sposobni. Da bi istina mogla biti tu negdje pokazuje i činjenica da u javnosti gotovo da nema poštene rasprave o tome je li i koliko ulazak u europodručje pridonio rastu inflacije koja je građanima zaista pojela nezanemariv dio plaća i štednje.
A sada smo pred zadnjom integracijom nakon koje se Hrvatska čini više nema gdje integrirati. Riječ je o tom misterioznom OECD-u. Za prethodne četiri znalo se o čemu se tu otprilike radi. Svakom je bilo jasno da EU znači da možeš ići raditi u Njemačku, a da ti ne treba radna dozvola, da će nas NATO braniti od bilo kakvog napada, da ćemo plaće dobivati u eurima i da, kada budemo išli u inozemstvo, nećemo stajati na Bregani.
A što taj OECD jest, još uvijek je nepoznanica. Ali opet nema gotovo nikakve rasprave. Argumentirane ili neargumentirane. U medije se probio uvjet da država u tvrtke kojima je vlasnik neće smjeti samo tako imenovati vodeće ljude. Što inače privatni vlasnik i dalje može. Nego će morati raspisivati komplicirane natječaje da bi imenovala iste ljude koji bi najvjerojatnije bili imenovani i bez tih komplikacija. Sada je na dnevni red došla i prodaja nekretnina. Koje će posljedice toga biti, kao da nikog posebno ne zanima. Hoće li to privući bogataše koji će, nakon što kupe nekretninu u Hrvatskoj, u njoj i nešto investirati. Pa će se povećati zaposlenost i smanjiti odlazak Hrvata iz Hrvatske. Ili će stranci pokupovati sve što vrijedi, posebno na Jadranu, a Hrvati svoje more moći posjetiti samo kao konobari i sobarice. Ili će biti nešto između. Ali to kao da umornu Hrvatsku javnost zasićenu strahovima koji dolaze iz globalnih sukoba i gadarijama iz domaćih skandala, više, čini se, previše ni ne zanima. Kao da je na djelu neka kolektivna predaja i pomirenost sa sudbinom. Na koju ionako ne možemo utjecati.